Ako Zadar Organ Festival zamislimo kao glazbenu rivière – kolajnu sastavljenu od niza pojedinačno postavljenih dragulja – tada je svaki koncert zaseban kamen, drukčijeg reza, boje i unutarnjeg sjaja. Tek nanizani jedan uz drugi otkrivaju puni oblik cjeline. Upravo tom slikom možemo pratiti ovogodišnje festivalske večeri, a prvi dragulj osmog izdanja bio je Il Castello Interiore – Unutarnji dvorac.
U atriju Providurove palače susreli su se suvremeni ples Erike Rombaldoni, povijesni kornet Davida Bruttija i orgulje Giovannimarije Perruccija. Projekt ostvaren u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu već je na samom otvorenju pokazao zašto Zadar Organ Festival odavno nadilazi granice klasičnog orguljaškog recitala.
Projekt nadahnut duhovnošću sv. Terezije Avilske
Nadahnut životom i duhovnošću sv. Terezije Avilske, projekt naslov preuzima iz njezina Unutarnjeg dvorca, slike ljudske duše kao dvorca s brojnim odajama kroz koje čovjek prolazi prema vlastitoj nutrini. U zadarskoj izvedbi ta se ideja nije prepričavala, nego gradila odnosom zvuka, tijela i prostora. Orgulje i kornet donosili su dah nekih davnih stoljeća, dok im je suvremeno tijelo plesačice davalo novo vrijeme, novu napetost i novu fizičku prisutnost.
Poseban sjaj dao je povijesni kornet
Poseban sjaj tom prvom festivalskom dragulju dao je upravo kornet – povijesni puhački instrument renesanse i ranog baroka, neobičan spoj drvenog tijela s rupicama za prste i malenog usnika na kojem ton nastaje titranjem usana. Njegov je zvuk teško smjestiti u današnje kategorije: može biti svijetao i prodoran, a istodobno mekan, gibak i začuđujuće blizak ljudskom glasu. U Bruttijevim rukama nije djelovao kao raritet iz muzejske vitrine, nego kao glas iz nekog drugog vremena koji je bez poteškoće pronašao put do sadašnjosti. Uz orgulje je čas blistao iznad njihova zvuka, čas se s njime stapao, a u odnosu s pokretom dobivao gotovo tjelesnu dimenziju.
Interdisciplinarnost kao temeljna misao vodilja festivala
Upravo je takva interdisciplinarnost jedna od temeljnih misli vodilja festivala. Njegova umjetnička voditeljica Tea Kulaš ističe kako joj je važno da između glazbe, pokreta, riječi ili slike postoji stvaran odnos, da nijedan element nije tek ukras drugome, nego da zajedno razvijaju ideju projekta. Unutarnji dvorac bio je gotovo školski primjer takvog pristupa: orgulje, kornet i tijelo nisu pratili jedno drugo – razgovarali su.
Providurova palača i kiša kao sudionici izvedbe
Ravnopravan sudionik toga razgovora bio je i sam prostor II Palače. Pod svjetlosnim oblikovanjem Hristosa Tolisa atrij Providurove palače izgubio je karakter svakodnevnog prolaznog prostora i dobio neku neobičnu dvostrukost: širinu gotovo beskonačnog glazbenog prostora i istodobno intimnost mjesta u kojem se publika približava izvođačima. Svjetlo pritom nije bilo dekoracija. Poput reza na dragom kamenu mijenjalo je način na koji doživljavamo arhitekturu, izvlačeći iz poznatog prostora nove dubine, sjene i perspektive.
A onda se, otprilike na polovici izvedbe, u taj pažljivo oblikovan svijet umiješala i kiša.
Kao da je jesen, koja se već provlačila kroz Teine uvodne riječi i rujansku večer, odlučila i sama položiti prste na partituru. Njezin šum u otvorenom atriju nije narušio koncentraciju izvedbe; naprotiv, gotovo se stopio s njom, dodajući još jedan neočekivani zvučni sloj tom meditativnom putovanju prema unutra.
Možda upravo zato ovo otvorenje tako precizno govori o vrijednosti Zadar Organ Festivala. Orgulje ovdje nisu instrument koji se čuva tako da ga se zatvori u prošlost. One se iznova dovode u susret sa suvremenim tijelom, starim instrumentima, arhitekturom, svjetlom, prirodom i publikom današnjice.
Prvi kamen ovogodišnje festivalske rivière nije samo zasjao. Dao je naslutiti koliko različitih boja tek čeka u ostatku kolajne.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
