Postoje prostori koji glazbu samo prime i oni koji joj nešto vrate. Sv. Donat pripada ovim drugima. Njegov kružni oblik, kamen i neobična akustika učinili su da susret ansambla Antiphonus, pod umjetničkim vodstvom Tomislava Fačinija, i Tee Kulaš za orguljama od prvih tonova više nalikuje glazbenom obredu nego koncertu.
Od Bacha do suvremenog sakralnog osjećaja
A obred je otvorio Bach. Najprije glasovima Antiphonusa, a zatim kratkim orguljskim koralom u izvedbi Tee Kulaš, kao da se ista misao iz ljudskog daha preselila u dah instrumenta. Na to se nadovezao O Crux Frane Krasovca, suvremenog hrvatskog skladatelja – skladba svježa u jeziku, a istodobno duboko ukorijenjena u sakralni osjećaj. Bez orgulja, samo zbor i prostor. Zvuk je bio eteričan, ali gotovo plastično oblikovan u zraku, kao da se mogao pratiti pogledom.
Bachov ‘Jesu, meine Freude’ kao središte večeri
U središtu večeri stajao je Bachov Jesu, meine Freude, veliko polifono djelo koje je u Sv. Donatu dobilo još jednu dimenziju. Dvadesetak minuta glasovi su ispunjavali rotundu bez napora, a Bachova slojevitost u tom je prostoru djelovala gotovo prirodno, kao da je oduvijek pripadala toj kamenoj arhitekturi.
Promjena emocije: Čežnja i prihvaćanje uz Pärta i Bacha
A onda se promijenila emocija večeri.
Intimni prostor čežnje Arva Pärta
Pärtov My Heart’s in the Highlands otvorio je sasvim intiman prostor čežnje. Glas, sveden na tek nekoliko tonova, ostajao je gotovo nepomičan, dok su orgulje oko njega širile krajolik odsutnosti, sjećanja i pripadanja nečemu što je daleko, a ipak trajno prisutno.
Prihvaćanje uz Bachov koral
Iz te čežnje Bachov Schmücke dich, o liebe Seele izrastao je gotovo prirodno. Nije promijenio osjećaj, nego ga je preveo u prihvaćanje – u trenutak kada više ništa ne pokušavamo riješiti, nego jednostavno ostajemo s onim što jest.
Transcendencija za kraj: ‘The Fruit of Silence’
I upravo je iz tog prihvaćanja mogao izrasti završni Vasksov The Fruit of Silence. Tišina, molitva, vjera, ljubav i naposljetku mir. Više ne sasvim osobna emocija, nego gotovo transcendencija.
Meditativna monumentalnost šestog dragulja
Dok se svjetlo Hristosa Tolisa polako povlačilo iz prostora, uvukla se ona posebna nostalgija završetka: osjećaj da nešto još traje, a već ti nedostaje.
Peti dragulj kolajne zasjao je tihom, meditativnom monumentalnošću – onom koja ne osvaja prostor snagom, nego ga polako pretvara u nešto veće od njega samoga.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
