Četvrti dragulj ovogodišnje orguljaške kolajne dočekao nas je jedne kišne večeri u katedrali sv. Stošije. S mokrih zadarskih ulica zakoračila sam u polumrak, kamen i onaj njezin teško opisivi, pomalo slatkasti miris koji me u trenu vratio u djetinjstvo. Odrasla sam u tom kvartu i katedrala je tada bila gotovo svakodnevni dio mog svijeta – golema, impozantna, a ipak nekako prisna.
Spoj nespojivog: Dah orgulja i harmonike
Na velikim Eisenbarthovim orguljama svirao je Vincent Dubois, jedan od najistaknutijih francuskih orguljaša svoje generacije, a uz njega Marie-Andrée Joerger, harmonikašica širokog repertoara i posebnog senzibiliteta za neočekivane glazbene susrete.
Orgulje i harmonika, koliko god na prvi pogled pripadale različitim svjetovima, povezuje isti temeljni impuls – dah koji se u njima pretvara u ton, šapat, punoću i boju. Jedne su se razlijevale visoko među svodovima katedrale, druga im prilazila neposrednije, pokretljivije, gotovo tjelesno; čas su se prepoznavale, čas izazivale, a onda ponovno stapale u isti veliki zvučni organizam.
Putovanje kroz stoljeća: Od Bacha do Piazzolle
Program je putovao kroz nekoliko stoljeća – od Bacha i Francka, preko Fauréa i Poulenca, do Francka Angélisa i Richarda Galliana, čiji je glazbeni svijet duboko obilježio susret s Astorom Piazzollom. Kao da se kroz cijelu večer polako otvarao put od čvrste arhitekture forme prema ritmu, slobodi i pokretu.
Vrhunac večeri uz Piazzollu
I onda je na red došao Piazzolla.
Kišna večer, slatkasti miris katedrale, golemi prostor i dva instrumenta koja dišu svaki svojim plućima, a kao da dijele isti dah.
U tom trenutku više nisam samo slušala.
Poželjela sam zaplesati.
Možda je upravo to bio pravi sjaj četvrtog dragulja kolajne – trenutak u kojem je glazba prestala stajati pred nama i počela se kretati kroz nas.
A kad su posljednji tonovi utihnuli, ostala je ona rijetka vrsta čežnje koju ostavi dobar koncert: želja da se još malo ne izlazi na kišu, da katedrala još koji trenutak miriše na djetinjstvo i da taj zamišljeni tango između orgulja i harmonike zapravo nikada sasvim ne završi.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
