Nakon pet večeri u kojima su se orgulje susretale s plesom, povijesnim instrumentima, glasom, harmonikom i ansamblom, posljednji dragulj festivalske kolajne otišao je ravno u film.
Improvizacija uz nijemi klasik iz 1925.
Na velikom platnu Kazališta lutaka – Fantom u operi iz 1925., nijemi klasik s Lonom Chaneyjem. Ispred njega Jeremy Joseph, orguljaš Bečke dvorske kapele i profesor orgulja i improvizacije u Beču. Bez unaprijed napisane partiture. Od prvog do posljednjeg kadra glazba nastaje pred publikom.
Upravo tako nijemi filmovi nekoć zapravo nisu bili nijemi. Orguljaš je mogao postati čitav orkestar, graditi napetost, pratiti pokret, strah, grotesku i emociju, reagirati na ritam slike. Joseph je tu staru praksu vratio u život nevjerojatnom lakoćom: čas gotovo neprimjetno ulazeći pod kadar, čas podižući cijelu scenu snagom instrumenta.
Igra zrcala: Fantom za orguljama
A onda jedna gotovo savršena igra zrcala: Fantom na platnu sjeda za orgulje, dok nekoliko metara dalje Joseph na stvarnim orguljama stvara njegov zvučni svijet. Instrument je istodobno dio filma i njegov živi glas.
Krug zatvoren: Budućnost orgulja
I možda je upravo takav završetak najbolje objasnio ono što Tea Kulaš od početka radi sa Zadar Organ Festivalom: izvlači orgulje iz očekivanog okvira i pušta ih da susretnu druge umjetnosti. Ovaj put nisu bile samo koncertni instrument. Bile su orkestar, atmosfera, dramaturgija i puls filma.
Šesti dragulj kolajne zato nije samo zatvorio festival. Zatvorio je krug – pokazujući da instrument koji povezujemo s prošlošću može svake večeri iznova izmisliti vlastitu budućnost.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
