Šafran u hrvatskoj narodnoj nošnji: Kako je skupocjena biljka davala boju tradicijskom tekstilu

Šafran (Crocus sativus) jedna je od najcjenjenijih biljaka koje se i danas koriste u fitoterapiji i gastronomiji. Začin nastaje sušenjem tučaka cvijeta, a iz njih se dobiva i karakteristična žuta boja. Kao prirodno bojilo čovjeku je poznat od davnina, a za primjer njegove uporabe u okviru tekstila uopće ne moramo ići daleko.

U hrvatskoj tradicijskoj kulturi nije bio osnovno niti najčešće bojilo za tekstil, ali je zabilježen u etnografskoj građi. Osobito je zanimljiv detalj iz zagrebačke okolice, Šestina i Prigorja, vezan uz vazmene običaje.

Žuta nošnja za dan žalosti

Prema podacima iz kataloga izložbe Moć boja zagrebačkog Etnografskog muzeja, u zagrebačkoj se okolici na Veliki petak nosila nošnja bojana šafranom. Žuta je boja u tom slučaju bila povezana sa žalovanjem za Kristom.

Taj se detalj ne uklapa u današnju koloritnu shemu svojstvenu žalovanju i koroti, kada se crna gotovo podrazumijeva, dok je u tradicijskim zajednicama odnos prema bojama bio nešto slobodniji i podređeniji lokalnim običajima. Značenje boje na narodnoj nošnji ne može se tumačiti lišeno pogleda na širi kontekst. Žuta nije svugdje značila isto, a njezina je funkcija varirala ovisno o kraju, prigodi i vrsti odjevnog predmeta.

Zašto baš šafran

Šafran kao bojilo može biti interesantan iz nekoliko razloga. Prije svega, daje bogatu nijansu žute boje i može se koristiti na različitim tekstilnim vlaknima. No za razliku od mnogih biljnih sirovina koje su se mogle prikupiti u neposrednoj okolici, šafran je bio vrijedan i rijedak proizvod na hrvatskom selu.

Za dobivanje bojila potrebne su osušeni tučci cvijeta Crocus sativus. Svaki cvijet daje ih tek nekoliko, a berba se obavlja ručno. Sama priroda proizvodnje čini ga poslovično skupocjenim kroz povijest, te bi stoga bilo iluzorno očekivati da su se njime bojile velike količine odjeće za svakodnevne prigode. Šafran se vezivao uz predmete od posebne važnosti i svečanija događanja.

Alternativna rješenja za pigmente

Žuta je bila jedna od boja koje su se mogle dobiti iz različitih prirodnih sirovina. Za dobivanje žutih nijansi koristile su se različite biljke i dijelovi biljaka, pa se samim pogledom na staru tkaninu ne može utvrditi o pigmentu kakvoga je porijekla riječ.

U hrvatskoj se etnografskoj građi pojavljuje i pojam šafranje, koji ne znači nužno isto što i izravno bojenje pravim šafranom.

Šafranje u Moslavini ima svoju priču

U Moslavini, osobito na području Krapja, Puske, Plesma i Drenova Boka, zabilježena je tehnika poznata kao šafranje. Ondje se konac žutio prije tkanja, a kao materijal za dobivanje boje koristila se kupovna „šafra“. U nekim slučajevima žuta se boja dobivala i iskuhavanjem johine kore.

Dakle, u krapljanskom je kraju šafranje bilo sastavni dio pripreme tekstila prije samoga tkanja, a prema zabilježenim izvorima žuto je platno bilo praktično i zato što su na njemu zaprljanja bila slabije vidljiva.

Valja razlikovati zagrebački primjer šafranom obojene nošnje od prakse moslavačkoga šafranja.

Posavina je šafran koristila i za oglavlja

Sličan se trag pojavljuje i u Posavini. U etnografskoj se građi navodi da su se poculice, tradicionalna pokrivala za glavu udanih žena, bojile šafranom i nosile tijekom korizme.

Moslavina, poznata po već spomenutim šaframa može se pohvaliti tzv. šafranama,  nošnjama izrađenim od žuto obojenog tekstila. Prema podacima zagrebačkog Etnografskog muzeja, takve su se nošnje nosile za veće blagdane, među ostalim za Uskrs i Božić.

U Lonjskom polju sačuvan je i konkretan primjer ženske bluze „švabice“, čija je tkanina također bojana šafranom. U muzejskoj je dokumentaciji označena kao dio najsvečanijeg načina odijevanja.

Bojenje je iziskivalo umijeće, a ne tek recept

Bojenje tekstila prirodnim sirovinama iziskivalo je iskustvo. Trebalo je znati pripremiti vlakno, odrediti količinu sirovine, pripremiti kupelj i procijeniti kada je tekstil dovoljno obojen. Na konačnu nijansu utjecali su i vrsta vlakna, voda, temperatura i trajanje cijelog postupka.

Kod nekih su se prirodnih bojila koristila i močila, odnosno tvari koje pomažu vezivanju bojila za vlakno. U hrvatskoj tradiciji zabilježena je uporaba različitih metalnih soli u postupcima prirodnog bojenja.

Takva se znanja uglavnom nisu prenosila priručnicima. U seoskoj sredini učilo se uvidom, ponavljanjem i iskustvom. Prenošenjem znanja s koljena na koljeno, stoga se postupci mogu razlikovati od mjesta do mjesta, čak i kada je cilj bio isti.

Šafran nije bio jedini izbor

Prirodna bojila bila su raznolika, a izbor je često ovisio o sezonskoj dostupnosti.

U hrvatskoj tradiciji koristile su se različite biljke, njihove kore, listovi, korijenje i plodovi. Žute se nijanse mogle dobivati iz više sirovina, nizom raznovrsnih postupaka.

Šafran je zbog svoje cijene i specifičnih svojstava imao drukčiji položaj od lokalno dostupnih biljnih sirovina. Njegova se pojava u tradicijskom odijevanju može promatrati kao nešto što je predstavljalo prije predmet ekskluzivnosti i ograničenosti na određene prigode i krajeve. Riječ je o dokumentiranoj, ali regionalno ograničenoj uporabi.

Kada su prirodna bojila počela nestajati

Tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća prirodniji pristup tekstilnoj proizvodnji sve su češće zamjenjivala industrijska bojila.

Prednost sintetskih bojila nametnula se sama po sebi, iz praktičnih razloga poput većeg izbora boja, šire dostupnosti i jednostavnijeg tehnološkog postupka. Prirodna bojila postupno su izgubila dio svoje praktične uloge, iako su se pojedini tradicionalni postupci zadržali još desetljećima.

U Moslavini je, primjerice, takva praksa zabilježena i sredinom 20. stoljeća. U međuvremenu tradicionalna nošnja sve više izlazi iz svakodnevne uporabe i postaje predmet obiteljskog čuvanja, folklorne prezentacije i muzejske dokumentacije.

Što nam govori primjer zagrebačke okolice

Prije svega, povijest tradicijskog odijevanja ne može se svesti na sušte krojeve i ukrase. Danas, kad se zagledamo u bogato ukrašeni tradicijski odjevni predmet, pogled prije svega privlače krojevi, materijali, kolorit. Međutim, iza jedne nošnje stoji čitav niz potrebnih umijeća i znanja, od proizvodnje i nabave vlakna, do predenja, tkanja i bojenja tekstila. Šafran je u tom sustavu bio, mogli bismo kazati,  jedna od cjenjenijih sirovina, a njegova uporaba varirala je od kraja do kraja.

U zagrebačkoj okolici njegov je trag zanimljiv zbog simbolike boja, žute smještene u kontekst žalovanja o Velikome petku. U Posavini je šafran korišten i za svakodnevnije modne komade poput poculice, dok su u Moslavini zabilježene uporabe vezane za vazmene i božićne dane.

Zanimljivost leži u različitosti primjene u lokalnim tekstilnim praksama. Kroz tu prizmu i možemo promatrati njihovu unikatnost i neprocjenjivu vrijednost: ako su se boje, materijali i tehnike prilagođavali živim zajednicama koje su ih koristile, ponekad iz običaja, a ponekad iz sasvim praktičnih razloga. Varietas delectat.