Nakon što smo u prvom dijelu razgovora predstavili „Bodulice” i upoznali Cvitu i Stošiju, dvije otočanke koje nas svojim razgovorima vraćaju u svakodnevicu Vrgade sredinom prošlog stoljeća, u nastavku razgovora s Majom Punoš Rebić otkrivamo još detalja o ovom posebnom projektu.
Posebnost „Bodulica” nije samo u pričama koje donose njihove protagonistkinje, nego i u prostoru u kojem se one odvijaju. Vrgadinske kale, autentična narodna nošnja, izvorni govor i zvuci tradicijskih napjeva stvaraju doživljaj u kojem se prošlost ne promatra sa strane, nego se na trenutak postaje njezinim dijelom. Koliko je važno da se ovakva priča događa upravo u izvornom otočkom ambijentu, kako se čuva autentičnost i kakve reakcije izaziva kod posjetitelja, razgovaramo u drugom dijelu intervjua.

Što je nekadašnji život na Vrgadi činilo teškim, a što ga je činilo ispunjenim i radosnim?
Oskudica vode i zemlje, udaljenost od kopna, ovisnost o vremenskim uvjetima, surovost mora koje vas za svih strana okružuje, a koje je bilo glavni izvor hrane i novca. Otočani su teško živjeli, a izolacija im je donosila brojne poteškoće u svakodnevnom životu zbog čega su mnogi i odselili.
Danas se puno toga promijenilo na otoku i ne može se uspoređivati sa životom prije cca. 50 godina.
Radosnim i ispunjenim su ga činili mir i sloboda, povezanost s prirodom, zdraviji način života i zajedništvo ljudi, a to se i danas odnosi na život na otoku. Mir se očituje u tišini koja vas podsjeća kako živite ovdje i sad, u zvukovima prirode koje na otoku jasnije čujete, u svjesnosti koliko je naš život kratak u usporedbi s prirodom i otokom koji je stariji od nas, a koji će nadživjeti i naše potomke. Sloboda otoka najbolje se očituje u oslobođenosti od brojnih neprirodnih, nepotrebnih i nametnutih potreba i navika.
Otok vas čini racionalnijim i praktičnijim. Prirodno eliminira sve bez čega se može i mora. Ostavlja vam puno više vremena za druženje sa samim sobom i s drugima. Naravno, sve s pretpostavkom kako je to društvo koje vam odgovara.
Postoji li neka posebna priča, običaj ili detalj iz svakodnevice koji posjetitelje najviše iznenadi ili emotivno dotakne?
Kroz ,,Šetnju Vrgadom” ali i kroz ,,Bodulice”, posjetitelje najviše iznenadi bogatstvo naše povijesti i kulture. Ne očekuju kakvim baštinskim blagom obiluje ovako mali i manje poznati otok – kulturno povijesnim spomenicima iz 6.,9. i 17.stoljeća, slavnim i važnim ljudima koji su rođeni ili vuku porijeklo s ovog otoka, privatnim i obiteljskim zbirkama umjetničkih djela, rijetkim prirodnim ljepotama i panoramama koje ostavljaju bez daha itd. Iz dugogodišnjeg iskustva s gostima koje upoznajem s Vrgadom i njezinom baštinom, osjetila sam kako ih ta skromnost i samozatajnost Vrgade u njezinoj povijesnoj i kulturnoj veličini najviše iznenadi i emotivno dotakne.
Jedan posjetitelj mi je Vrgadu usporedio s poznatim filmskim superjunakom – isprva se čini kao običan i neugledan čovjek, a ispod dnevne odjeće skriva se čudesan i moćan lik.
Kako današnjim posjetiteljima približiti nekadašnji otočki život, a pritom izbjeći njegovo idealiziranje?
Ne postoji dvoje ljudi koji će o nekom pojmu pričati na isti način. Kako ćemo o nečemu pričati ovisi o našoj privrženosti prema toj temi, inspiriranosti i znanju. Prvo dvoje već nosite ili ne nosite u sebi, a znanje morate steći. Ono se stječe stalnim proučavanjem, učenjem, treningom i iskustvom. Sve to zahtjeva dosta vremena i truda. Rezultat je dobar ili loš nastup pripovjedača, turističkog vodiča ili interpretatora baštine. Kako bismo dobro prenijeli priču o nekoj destinaciji ili pojmu nije dovoljno samo izrecitirati najvažnije informacije za to mjesto jer to danas savršeno može i AI, umjetna inteligencija. Isto tako, ne smijete ni izostaviti važne činjenice i istine ma koliko god nekad bile dosadne, neprivlačne za čuti jer to ne bi bilo fer prema vašim posjetiteljima.
Svaki profesionalac u ovom poslu, licencirani vodič, interpretator baštine ili pripovjedač, zna koliko je odgovorno i zahtjevno stati pred publiku i pričati o nečemu na ispravan i zanimljiv način. Nakon vaše priče, posjetitelji odlaze s doživljajem nekog mjesta kakvu ste mu vi dali. Vi ste odgovorni kakvu ste sliku o npr.otoku ili gradu stvorili u nečijoj glavi.
Ljudi koji profesionalno i odgovorno rade ovaj posao neće pričati bajke posjetiteljima, ali će ih potaknuti da sami uoče bajkovite sitnice u onome o čemu slušaju.

Što posjetitelj doživljava u programu „Bodulice” što ne može dobiti klasičnim razgledavanjem otoka ili posjetom muzeju?
Ovaj turistički proizvod temelji se na storytellingu odnosno pripovijedanju lokalnih priča kroz živu i autentičnu interpretaciju kulturne baštine. Osobitost ,, Bodulica” jest što se ovdje storytellingu pristupa kroz scenski izraz. Kroz dva ženska lika, njihov dijalog na lokalnom govoru, narodnu nošnju, humor i interakciju s publikom nastojimo oživjeti nekadašnji način života i približiti posjetiteljima identitet Vrgade. Želja nam je da publika nije samo promatrač nego i sudionik priče te da osjeti atmosferu nekadašnjeg vremena i kroz zabavu upozna našu tradiciju.
Koliko su važni prostor, mirisi, zvukovi, govor i neposredna interakcija u stvaranju autentičnog doživljaja?
Uključivanje što više osjetila ključno je za pretvaranje nekog turističkog sadržaja u autentičan i emocionalan doživljaj koji se dugo pamti. Gost je tada sudionik priče koji određeno mjesto i njegovu baštinu upoznaje kroz vlastito iskustvo. U ,, Bodulicama” posebno važnu ulogu imaju lokalni govor, humor i neposredna interakcija s publikom.
Prostor izvedbe daje priči okvir, lokalni govor daje joj identitet, a neposredna interakcija daje joj život.
Kakve su dosadašnje reakcije posjetitelja? Jesu li ih neke priče posebno dirnule ili potaknule na razgovor?
,, Bodulice” su ovo ljeto, u srpnju i kolovozu 2026.godine, imale svoju premijeru i u oba termina bio je odličan odaziv publike. Većina publike došla je upravo s kopna katamaranom jer su željeli na ovakav, autentičan i nesvakidašnji način upoznati Vrgadu. Zanimljivo je kako su neki došli na obje izvedbe jer kažu kako je doživljaj uvijek drugačiji. Razlog je u tome što je postava publike uvijek različita i to mijenja dinamiku priče. Stošija i Cvita prilagođavaju se ljudima koji dođu u njihov dvor i uvijek drugačije komuniciraju s njima. Na izvedbe su došli čak i stranci engleskog i španjolskog govornog područja, a njihove su nas reakcije pogotovo oduševile. Kažu da, iako nisu razumjeli o čemu pričamo, shvatili su o čemi se radi i uspjeli uloviti emociju priče. Također, tijekom jedne izvedbe u uskoj kamenoj kaleti, između mene i Nikoline spontano i slučajno prošao je jedan čovjek , turist iz BiH, koji je šetao prema vidikovcu Kapelica. On nam se ispričao što nas prekida i usred izvedbe pitao nas je kako doći do župne crkve. Nije uopće znao kako se našao usred scene u kojoj se ja i Nikolina, odnosno Stoše i Cvita prepiru već je mislio kako svjedoči uobičajenom sukobu dviju susjeda. Mi smo ga uvele u naš razgovor kojem se on brzo prilagodio. Zamalo je nevista Cvita udala svoju napornu neudanu zaovu Stošiju u Bosnu.
Može li se dogoditi da posjetitelj u priči o nekadašnjoj Vrgadi prepozna i dio vlastite obiteljske prošlosti?
Naravno. Kao što sam rekla, ovo je svevremenska priča i izlazi izvan okvira Vrgade i vremena u kojem se događa. S jedne strane, imamo odnos dviju žena koje su sukobljene oko istog čovjeka, jednoj je brat, drugoj muž. S druge strane, pred sobom imamo položaj žene u društvu onoga vremena. Rudimente takvog razmišljanja susrećemo, nažalost, i danas.
Neki od komentara našeg igrokaza bili su upravo takvi. Neke su se žene iz publike prepoznale u Stošiji, a neke u Cviti.
Koliko je danas važno sačuvati sjećanje na nekadašnji način života na otoku, osobito u vremenu kada se svakodnevica brzo mijenja?
Važno je sačuvati ta sjećanja jer poznavati svoju povijest i identitet pomaže nam otkriti tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Učeći o vlastitoj prošlosti više cijenimo ovo što imamo danas. Također, razvijamo poštovanje i ponos prema svojem identitetu i baštini. Ako se mi time ponosimo i čuvamo svoje mjesto, više će nas poštovati i drugi.
Također, u današnje vrijeme sve se uniformira, postaje isto i bezlično, gube se posebnosti i cijeli svijet je u istom ,,điru”. Na ovakav način čuvamo svoju specifičnost, originalnost i ono što nas razlikuje od drugih, u kulturološkom smislu.

Može li storytelling biti učinkovit način očuvanja nematerijalne kulturne baštine i prenošenja otočkog identiteta na mlađe generacije?
Više od 20 godina radim kao školska knjižničarka i nastavnica u osnovnoj i srednjoj školi. Već 10 godina pripovijedam i pišem terapijske priče za djecu, osobito za razrednu nastavu i predškolski uzrast. Moje dvije slikovnice uvrštene su u obveznu školsku lektiru u nekim školama Dalmacije, a kao pripovjedačica nastupila sam u skoro svim osnovnim školama od Zadra do Dubrovnika. Iz svog bogatog iskustva u radu s djecom mogu sa sigurnošću reći kako jedino dobrom pričom i možete doprijeti do djece i oblikovati poželjne obrasce ponašanja.
Učenje o vlastitoj baštini i identitetu kao i razvijanje želje za njezinim očuvanjem može se jedino dobro osmišljenim pristupom i sadržajem koji djeca lako razumiju i koji će ih potaknuti na sudjelovanje. Danas je to teže nego ikad. Živimo u digitalnom vremenu, dobu ovisnosti djece i mladih o ekranima i umjetnoj inteligenciji. U takvom okruženju, morate se itekako potruditi biti bolji i zanimljiviji od ekrana te zainteresirati djecu i mlade. Storytelling usmjeren na današnju djecu zahtjevnija je forma od onoga koji se obraća odraslima jer djeca su ,,digitalni urođenici” i njihova je pažnja iznimno kratka.
Ovo ljeto održala sam dva takva storytellinga za djecu pod nazivom ,, Potraga za skrivenim blagom otoka Vrgade”. Kroz igru i zajedništvo, djeca su naučila sve važne baštinske priče našeg otoka kao i priču o slavnom brodolomu mletačke galije Gagliana Grossa kod otočića Gnalića, nedaleko od Vrgade. Dječjem storytellingu nisu prisustvovala samo djeca već i njihovi roditelji što je znak kako je čovjek cijeli svoj život spreman poslušati dobru priču.
U pripremi su i nove adaptacije velikih i važnih povijesnih priča Dalmacije, osobito zadarskog kraja, koje će djeca imati prilike naučiti kroz ovu vrgadinsku ,, Potragu za skrivenim blagom”.
Kako ovakvi programi mogu pridonijeti tome da Vrgada ne bude samo destinacija lijepih plaža i prirodnih ljepota, nego i mjesto bogate kulturne priče?
Ovakvi programi usmjereni su na cijelog čovjeka. Ne samo na njegovu potrebu za odmorom, snom, uživanjem u moru, suncu, zabavnim sadržajima, dobrom hranom i pićem. Naravno, sve navedene potrebe pokreću kotač turizma oduvijek, ali čovjeku nisu dovoljne. Vrgada svojim prirodnim ljepotama – nesvakidašnje lijepim plažama, čistim morem, smaragdno zelenom borovom šumom i panoramama privlači brojne posjetitelje. Od 2022.godine, u suradnji s TZ Općine Pakoštane, započinje priča kulturnog i doživljajnog turizma na Vrgadi. Prije ,, Šetnje Vrgadom” nije postojalo turistički razgled otoka niti interpretacija naše baštine. Rijetki su smatrali kako Vrgada ima puno zanimljivosti i posebnosti koje bi posjetitelji voljeli čuti. Svjedočila sam kako su razni ,, vodiči” koji bi brodovima doveli na Vrgadu brigade kupača, govorili svojim grupama potpune besmislice i dezinformacije o našoj povijesti i kulturi. Nažalost, na takve ,, vodiče” i danas preko ljeta možete naići na Vrgadi. Neki od njih svojim grupama samo pokažu gdje su plaže i ništa drugo. Takav pristup šteti našem otoku, gosta ne povezuje s mjestom kojeg posjećuje i ne razvija poštovanje prema njegovoj prirodi i lokalnoj zajednici.
Vidite li mogućnost da „Bodulice” postanu dio šire ponude kulturnog turizma Vrgade tijekom cijele godine?
Promocija kulturne baštine Vrgade ne treba biti ograničena samo na sezonu i ljeto. O Vrgadi se može pričati i učiti tijekom cijele godine. Storytelling, a osobito ovakva živa interpretacija baštine kroz scensku izvedbu, može se izvoditi bilo gdje i bilo kad, poput malog kazališta. Stošija i Cvita dašak dalmatinskog otoka mogu donijeti i na Sjeverni pol, ako treba. Kao što je spomenuto, teme o kojima ,,Bodulice” govore svima su razumljive i univerzalne iako o njima progovaraju otočanke na svom lokalnom govoru, u staroj narodnoj nošnji i s pletenicama na glavi.
Koliko je važna suradnja lokalne zajednice i Turističke zajednice Općine Pakoštane u razvoju ovakvih programa?
Takva suradnja je od iznimne važnosti i sretna sam što Turistička zajednica Općine Pakoštane u potpunosti razumije, prati i podupire ovakav koncept kulturnog i doživljajnog turizma.
Imamo brojne modele i alate u turizmu i jako je važno znati odabrati one prave u razvoju i promociji neke destinacije.
Također, turističke zajednice moraju dobro komunicirati s lokalnom zajednicom, imati zajednički jezik i viziju razvoja. Moraju okupiti kreativne i uporne ljude i potaknuti ih na suradnju.
Već dugi niz godina surađujem s vrijednom ekipom TZ Općine Pakoštane, na čelu s direktoricom Danijelom Vulin, za koju zaista mogu reći kako je turistički lider novog doba koji razumije i uočava nove turističke trendove i potrebe suvremenog gosta, prilagođava se i implementira nove oblike turističke ponude na području svoje destinacije. Kulturni i doživljajni turizam svakako je važan dio novih trendova i potreba naših posjetitelja.
Što vama osobno znači Vrgada i koliko je vlastita povezanost s otokom utjecala na stvaranje ovog programa?
Vrgada je moja prva ljubav. Uz moju obitelj svakako i najveća. Ona za mene nije samo otok već biće koje ima svoj krvotok, dah, glas i volju. To mogu posvjedočiti mnogi koji su u nju zaljubljeni, bez obzira žive li na Vrgadi, vuku li porijeklo s ovog otoka ili su njezini posjetitelji i ljubitelji. Kad zaista upoznate Vrgadu, nikad je više nećete promatrati kao običan mali otočić. Svi programi koje osmišljavam i radim kroz vlastiti brend ,,Priča o Dalmaciji” temelje se na velikoj ljubavi prema pisanju i pripovijedanju kao i Dalmaciji – njezinoj kulturnoj i prirodnoj baštini, mentalitetu ljudi, načinu života, tradiciji, povijesti i identitetu. Sve navedeno možete susresti na Vrgadi. Ona je Dalmacija u malom, Dalmacija i Mediteran kakvi su nekad bili.
Postoji li neka priča iz prošlosti Vrgade koju biste posebno željeli sačuvati od zaborava?
Vrgada obiluje brojnim divnim i zanimljivim pričama, a sve su jednako lijepe, važne i vrijedne očuvanja. Svaka je različita, a sve one zajedno slažu potpunu sliku ovog otoka. Priče o njezinoj povijesti, običajima, vjeri, ljudima, građevinama, migracijama, uvjetima života, odnosu s drugim zajednicama… potiču vas da Vrgadu doživite u njenom punom i pravom svjetlu. Ako su ispričane sa znanjem i ljubavlju, poželjet ćete se Vrgadi vratiti i naučiti još više o njoj.
Što biste voljeli da posjetitelji ponesu sa sobom nakon susreta s „Bodulicama” koju emociju, misao?
Voljela bih da naši posjetitelji odu bogatiji za jednu novu priču, ponesu osmijeh, toplinu i osjećaj kako su na trenutak postali dio našeg mjesta i njegove prošlosti. Želja nam je da naša publika ne zapamti samo ono što su im Stošija i Cvita ispričale, nego kako su se uz nas osjećali. Ako smo nekoga nasmijale, ganule, podsjetile na djetinjstvo i osobne obiteljske priče ili potaknule interes za naš govor i običaje, naša je priča ispunila svoju svrhu.
Ovakvi programi stvoreni su jer poštujemo ljude koji su svoje vrijeme odlučili pokloniti nama i Vrgadi. To vrijeme nikad im se više neće vratiti i zato je velika odgovornost i čast raspolagati s tuđim vremenom i pažnjom.
“Bodulice” su puno više od kostimiranog prikaza nekadašnjeg otočkog života. One su živa uspomena na generacije žena koje su svojim radom, govorom, običajima i humorom oblikovale život na otoku. Smještene u autentičan ambijent Vrgade, njihove priče dobivaju posebnu toplinu i vjerodostojnost, podsjećajući nas koliko je važno sačuvati ono što nas određuje i čini jedinstvenima. Jer baština ne živi samo u sjećanjima, starim fotografijama i zapisima – ona živi svaki put kada je netko odluči ispričati, otpjevati ili, poput Cvite i Stošije, oživjeti uz malo bodulskog šarma i humora.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
