Tajna horora: Kako su nastajali jezivi zvučni efekti?

Uvod u priču

Jeste li se ikada zapitali zašto vas zvuk noža koji para meso u Psiho sceni pod tušem tjera da se naježite više nego sam vizualni prikaz? Horor filmovi su majstori manipulacije, a njihovo najmoćnije oružje nije uvijek ono što vidimo, već ono što čujemo. Prije ere digitalnih sintesajzera i skupih zvučnih biblioteka, majstori filmskog zvuka bili su pravi alkemičari. Koristili su povrće, stare cipele i kućanske aparate kako bi stvorili zvučne pejzaže koji nam i desetljećima kasnije ne daju spavati.

Najluđe činjenice

Svijet Foley umjetnika (ljudi koji stvaraju zvučne efekte) mjesto je gdje se granica između kulinarske emisije i horor filma potpuno gubi. Evo nekoliko bizarnih metoda koje su tvorci filmske strave koristili:

• Lupanje lubenica: Kako dočarati zvuk pucanja ljudske lubanje ili udarca u glavu? Odgovor je jednostavan – uzmite zrelu lubenicu i bacite je o pod ili je udarite maljem.
• Celera kao kosti: Lomljenje svježeg celera stvara savršen, jeziv zvuk pucanja ljudskih kostiju koji slušatelja tjera na hitno zatvaranje očiju.
• Sirovi odresci: U kultnom filmu Teksaški masakr motornom pilom, zvukovi “obrade” mesa postizali su se udaranjem sirovih odrezaka o drvene daske.

Urbani mitovi i teorije

Kao i u svakoj dobroj horor priči, i oko produkcije zvukova kruže legende od kojih se ledi krv u žilama. Jedan od najpoznatijih mitova veže se uz snimanje filma Egzorcist. Mnogi su vjerovali da su jezivi zvukovi koje je ispuštala Regan zapravo snimke pravih opsjednutih osoba ili životinja u agoniji. Istina je ipak malo manje nadnaravna, ali jednako fascinantna: glumica Mercedes McCambridge, koja je posudila glas demonu, navodno je jela sirova jaja i pušila cigarete kako bi joj glas postao hrapav i neprirodan.

Što kaže znanost i povijest

Znanost o zvuku, ili psihoakustika, objašnjava zašto nas određene frekvencije tjeraju u bijeg. Filmski kompozitori i montažeri često koriste tzv. infrazvuk – zvukove ispod granice ljudskog sluha (ispod 20 Hz) koji u ljudskom tijelu izazivaju osjećaj tjeskobe, mučnine i neobjašnjivog straha. Povijest zvučne montaže vodi nas do pionira poput Bernarda Herrmanna, koji je skladao glazbu za filmove Alfreda Hitchcocka. Njegov rad na filmu Psiho (čije detalje možete provjeriti na IMDb-u) postavio je standarde za horor žanr, gdje vrištanje violina imitira vrištanje ljudskog glasa, stvarajući disonancu koja je gotovo nepodnošljiva za ljudsko uho.

Zaključak

Sljedeći put kada budete gledali klasik strave, obratite pažnju na pozadinske šumove. Ono što čujete vjerojatno nije krvoločna zvijer, već kreativni genijalac koji u mračnom studiju lomi glavicu kupusa ili gazi po kutiji punoj starih čavala. Horor je umjetnost obmane, a zvučni efekti su tihi (ili prilično glasni) partneri u tom zločinu. Bez tih “kuhinjskih” trikova, naši najdraži horori bili bi tek blijeda kopija onoga što danas poznajemo kao vrhunsku filmsku jezu. Zato, sljedeći put kad čujete krckanje u mraku, sjetite se – možda je to samo netko u studiju odlučio napraviti vrhunsku salatu.