Bodulice – Vrgadinske priče 1.dio

Kazališni storytelling koji čuva duh otoka

Kako je izgledao život na otoku sredinom prošlog stoljeća? O čemu su razgovarale otočke žene, kakve su ih svakodnevne brige zaokupljale, što se pjevalo, a čemu se smijalo? Odgovore na ta pitanja donose „Bodulice”, zanimljiv kazališni i kostimirani prikaz života na Vrgadi, koji kroz razgovor dviju otočanki oživljava jedno pomalo zaboravljeno vrijeme, običaje i duh otoka.

U autentičnoj vrgadinskoj narodnoj nošnji, na tradicionalnom govoru i uz nezaobilaznu dozu bodulskog humora, nevjesta Cvita i njezina zava Stošija vode nas u svakodnevicu jedne vrgadinske kale. Kroz njihove razgovore, tradicijske napjeve i crtice iz otočke povijesti, „Bodulice” čuvaju od zaborava ne samo govor i običaje, nego i duh jedne zajednice. O nastanku ove posebne priče, njezinoj važnosti za očuvanje otočke baštine i svemu što se krije iza Cvite i Stošije razgovaramo s Majom Punoš Rebić.

foto: Frame One Studio

Kako je nastala ideja za program „Bodulice – Priča o Vrgadi” i što vas je potaknulo da povijest i otočki život predstavite upravo kroz storytelling?

Već pet godina, kroz srpanj i kolovoz, na Vrgadi možete doživjeti turistički storytelling i interpretaciju baštine pod nazivom ,, Šetnja Vrgadom”. Iz tog projekta prirodno se nametnula ideja za nova dva storytelling programa. Ovu godinu, djeci smo ponudili ,, Potragu za skrivenim blagom otoka Vrgade”, a ljubiteljima otočke tradicije i kazališta kostimiranu, živu interpretaciju baštine kroz ,, Bodulice”. 

Kao licencirana turistička vodičkinja za Zadarsku županiju i certificirana interpretatorica baštine, našim posjetiteljima u ,, Šetnji Vrgadom” ispripovijedam priču o našem otoku kakvu dosad nisu čuli. O vrgadinskoj povijesti, tradiciji, običajima, mentalitetu i identitetu, otočkim legendama i anegdotama slušate od osobe koja Vrgadu nosi u svojim genima i srcu, poznaje njezinu prekrasnu i jedinstvenu dušu, a tom ljubavlju prema otoku želi zaraziti i prisutne posjetitelje.

Dugotrajnost i odlična posjećenost ovog programa potvrđuje mi da uspijevam u tome i potiče na daljnje usavršavanje.  ,, Šetnja Vrgadom” specifičan je turistički proizvod koji informacije o Vrgadi pretvara u emociju, a turistički obilazak otoka u osobni i nezaboravan doživljaj zbog čega se brojni posjetitelji uvijek iznova priključuju našoj ,,šetnji”, a Vrgada im postaje omiljena destinacija.

,, Bodulice” spajaju kulturnu baštinu, izvedbenu umjetnost i doživljajni turizam, a posebnost tog storytelling programa je u tome što posjetiteljima omogućuje da tradiciju upoznaju, ožive i postanu dio nje. To jescenski prikaz života ,,stare” Vrgade u kojem dva ženska lika, u narodnoj nošnji i na izvornom otočkom govoru, uprizoruju jedan uobičajeni dan otočanki i njihovu komunikaciju punu humora i aktualnosti onoga vremena. Publika nije tek pasivni promatrač njihovog života i napete konverzacije već se ostvaruje interakcija s njom.  Publika tako postaje dio te priče, dio života i oživljene prošlosti Vrgade.  

Radnja je smještena u sredinu 20.stoljeća kada je život na otoku bio jako bremenit pa je i ovaj naš ,, mini teatar” prava ,,šaka suza i vrića smija”, čime je bio začinjen otočki život toga vremena.

Zašto ste odabrali naziv „Bodulice”? Što on simbolizira i kakvu priču nosi?

Riječ ,,boduli” označava otočane. Tim su nazivom žitelje otoka nazivali ljudi koji su živjeli na kopnu. Živjeti ,, doli u bodulima” u prošlosti je značilo nešto udaljeno, izvan ruke, odsječeno od svijeta i imalo je pomalo pejorativan, podrugljiv prizvuk. Hrvatsko podrijetlo riječi ,, boduli” veže se za arhaične izraze ,,v doli/b doli” i odgovara značenju.

Danas, riječ ,, boduli”  predstavlja puno više od ljudi koji žive na otoku. On priziva otočni mentalitet, lokalni i arhaični govor, upornost i otpornost, životnu opuštenost i specifičan humor, snalažljivost, jak osjećaj za tradiciju i život u skladu s prirodom.

Volimo reći kako su od bodula jedino otpornije i upornije bodulice. U prošlim i bremenitim vremenima, kada je većina muškaraca odlazila na ,,navig”, višednevno ribarenje s kočom ili rad u inozemstvu, osobito prekomorske zemlje, žene su ostajale na otoku i brinule se o svemu – obitelji, kući i polju. Kad svemu tome pridodate okruženost otoka morem i komunikaciju s kopnom koja ovisi o vremenskim uvjetima, cijela priča dobije još teži prizvuk. Pored svega toga, Vrgada je bila do nedavno i otok bez izvora pitke vode.

U takvim izazovnim uvjetima, stvara se specifičan mentalitet i karakter žene s otoka – bodulica. Od svih ,, supermoći” starih otočanki najviše se ističu – hrabrost i snaga. Trebalo je moći i znati preživjeti na otoku dok muškarci ,, tuku sinje more ”. Tu nije bilo vremena za pretjeranu emotivnost i suosjećajnost, poetičnost i blagoglagoljivost. I najljepše emocije često su se izražavale na pomalo grub način, a kroz specifično zadirkivanje i podrugljivost drugog bi se pohvalilo i izražavalo mu svoju  privrženost. Ljudima s kopna i dan danas to nije jasno i rijetki to razumiju.

Foto: Frame One Studio

Kako ste došli na ideju da posjetitelje smjestite u ambijent starog vrgadinskog dvora i vratite ih u neko drugo vrijeme?

 Ambijent starog vrgadinskog dvora ili neke kalete, prirodno i savršeno odgovara ovoj kostimiranoj interpretaciji baštine. U takvom prostoru sve je autentično dalmatinsko, bodulsko, upravo onako kako je bilo i kako treba biti. Takav ambijent, upotpunjen autentičnim govorom otoka, kojim dvije žene u staroj otočkoj nošnji i s pletenicama na glavi, izražavaju svoje misli, strahove, vjerovanja, šale i sukobe, odnose vas u neka zaboravljena vremena, poput malog otočnog vremeplova. Posjetitelj tada postaje sudionik tog trenutka, on je dio te priče. U dijalogu dviju žena, on može zauzeti stranu i reagirati. Reakcija je očekivana jer u svemu o čemu ove otočanke pričaju možete pronaći sebe, bez obzira odakle dolazite i kojoj generaciji pripadate. Teme kojih se dotičemo svevremenske su i univerzalne. Ljubav, ljubomora, strah, izdaja, čežnja, usamljenost…. emocije su koje svi osjećamo i koje čovjek proživljava od početka vremena.

Koliko je trajala priprema programa i koji su bili najveći izazovi u njegovu osmišljavanju?

Priprema programa je trajala jako kratko jer sve o čemu govore ,, Bodulice”, ja i moja prijateljica i kolegica ,, na sceni”  Nikolina Arapov već nosimo u sebi od rođenja i prvih koraka na Vrgadi. Sve je to već puno puta viđeno i slušano u stvarnim interakcijama i pričama, od našeg najranijeg djetinjstva do danas. Ni ja ni Nikolina nismo rođene na Vrgadi niti smo cijeli život provele na njoj, ali naše najljepše uspomene iz djetinjstva i mladosti vežu se upravo za Vrgadu. Svi zvuci, mirisi, okusi i doživljaji Vrgade iz tog vremena ostali su duboko utisnuti u naša srca i um. Za pripremu ovog programa trebalo je samo prizvati u sjećanje sve naše drage ljude –  njihove razgovore, geste, mimiku, misli, pouke, javne sukobe, šale, pjesme… Naravno, nisu sve priče s Vrgade samo lijepe i idealne. Poznajemo mi i one ružne i teške te i o njima također progovaramo.

Najveći je izazov pričati izvornim vrgadinskim govorom koji je sve manje u upotrebi, a novije generacije Vrgadina i Vrgadinki ,,bojaju ”  ga prizvucima krajeva u kojima žive. Rijetki su oni koji ga ,,čisto” i s lakoćom danas govore.

Naravno, svaki posao je lakši kad imate dobrog suradnika. Nikolina i ja razmišljamo na jako sličan način, volimo stvarati i raditi, obožavamo Vrgadu i njezinu baštinu te uživamo u zajedničkim idejama i projektima.

Koliko se program temelji na stvarnim povijesnim činjenicama, obiteljskim sjećanjima, kazivanjima starijih otočana i usmenoj predaji?

Scenarij je inspiriran kazivanjima i sudbinama naših obitelji ili lokalnim pričama. Mještani koji su dio publike brzo prepoznaju te teme i ljude. S obzirom kako je radnja smještena u poraće, sredinu 20.stoljeća, možete čuti priče koje su nam pričale naše bake i djedovi, stariji mještani i prijatelji. No, bez obzira na vremensko razdoblje u koje je radnja smještena, sve se može primijeniti i na današnje vrijeme. Čovjek se u nekim stvarima nikad ne mijenja, ostao je uvijek isti.

Cvita i Stošija kao glas otočkih žena

Tko su dvije otočanke koje posjetitelje uvode u priču? Jesu li njihovi likovi nadahnuti stvarnim ženama iz vrgadinske prošlosti?

,, Bodulice” su Stošija i Cvita.  Stošija ili Stoše neudana je žena, ,,stara cura” koja je ostala živjeti u svojoj rodnoj kući. Živi u domaćinstvu sa svojim bratom Šimom, njegovom ženom Cvitom i malim nećakom Stipom.

Šime – Stošin brat i Cvitin muž, pomorac je i već je dugo na ,, navigu”. U iščekivanju Šime, Stoše i Cvita dijele tešku svakodnevicu na otoku. Njihov odnos isprepleten je i ljubavlju i netrpeljivošću, ljubomorom i suosjećanjem, smijehom i suzama. Naravno, svaka sebe smatra žrtvom i želi izboriti dominantan položaj u kući.

Usijan odnos dviju žena pod istim krovom, česta je pojava ne samo na otoku već i šire. Na tim ,,hladnim ratovima” temelje se brojna književna djela, filmovi i sapunice, pogotovo turske i meksičke.

Svađama neudanih zaova i nevjesta ( lok.zava i nevista ) svjedočila je i Vrgada. Te su svađe nerijetko bile žestoke i javne, a mještani koji su tome svjedočili često bi ih morali smirivati, razdvajati i zauzimati stranu. Takvu ulogu u našim ,, Bodulicama” sad ima naša publika.

Ja sam utjelovila ,,staru curu” Stošiju, a Nikolina moju ,,nevistu” Cvitu. Moja prabaka po ocu zvala se Stošija pa je dojam još autentičniji. Nikolini pak savršeno pristaje ime Cvita.

foto: Frame One Studio

Zašto ste upravo kroz ženske likove odlučili ispričati priču o životu na otoku?

 Kroz Stošiju i Cvitu lakše smo se izrazile i inspirirale, poistovjetile s njima.  Sve žene Vrgade, osobito naše majke i bake, stalno žive u nama i kroz nas. One su neraskidiv dio naših misli i riječi. Stoše i Cvita predstavljaju žene Vrgade iz nekog pomalo zaboravljenog vremena, ali njihov duh i danas živi. Naravno, muški likovi bi također donijeli jako interesantne, važne i velike istine o životu na otoku. Naši očevi i djedovi svima su nama bili i jesu poput sigurne luke i svjetionika koji govori kako i kamo ploviti našim morima života. Na njihovim pričama također smo odrastale.  S obzirom kako već imamo osmišljeno još jako puno nastavaka ,, Bodulica” naša će publika uskoro upoznati i neke muške likove.

Koje svakodnevne poslove, običaje i životne situacije posjetitelji upoznaju tijekom programa?

Tijekom programa posjetitelji mogu vidjeti samo ,,isječke” uobičajenih dnevnih poslova poput pranja robe s bruškinom u kajinu i maštelu, čuti pjevanje starih vrgadinskih napjeva i degustirati tradicionalne domaće slastice uz neizostavni bićerin dobrodošlice koji je običaj kad vam netko prvi put dođe u dvor. Također, nakon programa posjetitelji uz Stošu i Cvitu mogu prošetati starom jezgrom Vrgade te čuti pokoju vrgadinsku ćakulu, novitadu i mirakul.

Iza Cvite i Stošije krije se mnogo više od simpatičnog otočkog razgovora. Njihove dosjetke, prepirke i svakodnevne brige čuvaju uspomenu na vrijeme, običaje i način života koji polako nestaje, ali i dalje živi u kolektivnom pamćenju otočana. A upravo je očuvanje tog duha jedan od najvažnijih razloga zbog kojih su „Bodulice” zaživjele. U drugom dijelu razgovora s Majom Punoš Rebić otkrivamo koliko je istraživanja i ljubavi utkano u njegovo stvaranje te što znači oživjeti otočku prošlost upravo ondje gdje se ona nekoć i odvijala.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.