PARAOLIMPIJKA FRANCISKA ŠEVARAC: Kuham, pospremam, cijepam drva. Ukućani se nude, ali nema ništa što ne mogu napraviti sama. I zato, sportu hvala…

-Ma, di baš ja? Nahvalila me nećakinja, a vi odmah meni na vrata- dočekala nas je raspoložena i nasmijana u Obrovačkom prilazu 3, na početku Arbanasa. 

-Takva sam, ako nisi dobre volje i ne znaš li se našaliti, nisi za ništa –  kaže nam Franciska Ševarac. Poznata i uspješna zadarska sportašica Lucija Štrmelj, u nedavnom nas je usputnom razgovoru uputila na tetu, kao sportskog uzora. Imala je i dobar razlog, vidimo danas. I neka. U pitanju je, ni više ni manje, nego, pazite sada, nositeljica barem 50-ak (“nisam nikada brojala”), medalja s najprestižnijih domaćih i međunarodnih natjecanja- invalida.

– Da, znam. Osoba s invaliditetom, ljepše zvuči, slažem se, makar…  Meni ni prvo ne smeta, lakše mi je reći, mislim kako se u normalnoj komunikaciji ovo drugo podrazumijeva – naglašava.  

Slavonska Dalmatinka

-Rođena sam u Drenovcima kod Županje, prije 68 godina. U Osijeku sam završila Učiteljsku školu, a onda 1964. iz Slavonije stigla u Dalmaciju, to vam je nekakva moja “zeleno-modra brazda”. Haha. Tata je plovio, pa dobio posao u Jugotankeru i svi smo se preselili u Zadar. Tu je bila sestra koja se prije doselila, udala, živjela, i ona nas je povukla. Upisala sam Filozofski fakultet, njemačku književnost i pedagogiju, i usput kao studentica radila na recepciji u Ferijalnom savezu na Boriku. To ljeto išli smo na kupanje i doživjela sam s autom prometnu nesreću, slomila kralježnicu i ostala paralizirana – priča životnu priču Franciska. Naizgled sudbinski tužnu, no ispostavilo se i ne baš. 

-Iz sveg zla, uvijek se može izvući i lijepa strana. Ni za čim ne žalim, proživjela sam toliko toga što ne bih nikada da sam bila zdrava – tvrdi simpatična i draga žena puna pozitivnih vibracija. U bolnici je ostala dva mjeseca, preporučili su joj potom terapiju u Kraljevici, tamo je na rehabilitaciji provela desetak tjedana. 

-Poslije sam se prebacila u Ljubljanu, tu sam naišla na sportsku udrugu invalida, s njima sam išla na natjecanja. I radila sam, u centru, u zaštitnoj invalidskoj radionici. Najprije u pogonu, kasnije su osnovali komercijalu za području cijele bivše zemlje, a kako je trebao netko za hrvatski i srpski jezik mene su zaposlili kao referenta. Počela sam češće trenirati, a kako sam aktivna i društvena brzo sam se uklopila. Poslali su me u Rim, to je bilo 1972. i tamo sam osvojila zlatnu medalju u plivanju i srebro u bacanju koplja. U Beču sam se na regionalnom prvenstvu, nešto kao današnja Alpe-Adria, natjecala u svim sportovima. U slalomu sam bila zlatna, to mi je među dražim disciplinama, a radi se o spretnosti u vožnji kolicima između čunjeva. U sprintu na kolicima, na 1000 metara, bila sam također prva, u koplju srebrna. Uglavnom na tom prvenstvu sam uzela dosta medalja- ne stiže ni nabrojati i prisjetiti se svih trofeja. U dnevnoj sobi nekoliko je polica popunjenih različitim medaljama, pokalima, pohvalnicama, zahvalnicama.

-U Engleskoj, na Svjetskom prvenstvu u Stoke Mandevilleu 1975. ponijela sam zlato na 1500 metara i broncu u bacanju koplja. Nastupila sam i na dvije Paraolimpijade, 1972. u Heidelbergu gdje sam u slalomu bila četvrta. Nikada nisam bila toliko žalosna. To je bio takav peh da ga ne mogu ni opisati. Iako nisam na tom natjecanju ništa veliko ni očekivala. U kvalifikacijskoj utrci sam bez imperativa i neopterećena, odlično odvezla, ali nisam mislila da sam postigla neko vrijeme, tako da na finale nisam ni računala. Iznenadila sam se kada sam čula da me spiker proziva za start, a ja sam se taman raspremala i raspremila. Na brzaka sam spustila pedale kolica, no to me i poprilično umorilo pa je za sekundu bila brža Japanka. Na POI u Anthemu 1980. godine opet sam bila četvrta – otkriva Franciska, u razdoblju između 1970. i 1980. višestruka državna prvakinja u slalomu i sprintu na 60, 800 i 1500 metara. Uspjesima se, osim u atletskim granama, može podičiti u boćanju, ali i košarci, nju posebno obožava. 

-Igrala sam za reprezentaciju, u Francuskoj smo na EP bili brončani, a ja sam se našla u prvoj petorci turnira, Eurobasketa. To je iznimna čast. Bila sam kao play hitra, vižljasta, probitačna – navodi Ševarac. Na žalost, preminuo joj je otac i donijela je odluku da se umirovi i uputi doma. Bila je potrebna majci koja je ostala sama. Povratkom iz Slovenije izgubila je čvršći aktivan kontakt sa sportom, angažirala se u Udruzi tjelesnih invalida. Tu je bila i predsjednica, u tri mandata. 

Problemi i – drva

-Barem sam na neki način htjela ukazati na probleme invalida. Međutim, sport me i dalje jako zanima. On mi je dao najviše s obzirom na invaliditet i puno mi je pomogao zbog zdravlja. Nisam bila nikada bolesna. I sada kuham, pospremam, okopavam vrt, cijepam drva. Ukućani se nude, susjedi ne vjeruju da to uspijevam, ali nema ništa što ne mogu napraviti sama. I zato, sportu hvala…   

***

***

**Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije…