Kloniranje dinosaura: Znanstvena istina ili nemoguća misija?

Uvod u priču

Svi smo gledali Jurski park. Svi smo onomad, kad je Jeff Goldblum onako nonšalantno širio ruke, pomislili: „Hej, pa to zapravo zvuči kao sjajna ideja za vikend projekt!“ Tko ne bi htio ušetati u dvorište i pomaziti malog Triceratopsa? No, dok mi sanjarimo o životu s pretpovijesnim gušterima, znanost se trudi održati naš entuzijazam pod kontrolom. Jesmo li doista na pragu da pretvorimo naš planet u realističnu verziju Spielbergovog hita ili smo osuđeni na gledanje starih filmova i posjete muzejima? Zavežite se, jer istražujemo koliko smo daleko od oživljavanja zvijeri koje su vladale svijetom prije nego što je to postalo cool.

Najluđe činjenice

Da bismo klonirali dinosaura, trebala nam je DNK, a ona je, nažalost, prilično nepostojana. Ipak, svijet znanosti je pun bizarnih pokušaja i nevjerojatnih otkrića:

• Vremensko ograničenje: DNK ima svoj “rok trajanja”. Prema istraživanjima, genetski materijal se raspada brzinom koja nam ne ide u prilog. Čak i u idealnim uvjetima, DNK nakon 6,8 milijuna godina postaje neupotrebljiv nered.
• Dinosauri su među nama: Ako vam nedostaje dinosaura, samo pogledajte kroz prozor. Ptice su, prema modernoj biologiji, izravni potomci teropoda. Dakle, tehnički gledano, već kloniramo dinosaure svaki put kad pečemo piletinu. Više o njihovoj evoluciji možete pročitati na stranicama History Channela.
• Komarac u jantaru? Zaboravite tu ideju. Čak i ako nađemo komarca iz doba krede, krv u njemu je vjerojatno pretvorena u prašinu prije nego što ste vi uopće pomislili da bi bilo zabavno postati paleontolog.

Urbani mitovi i teorije

Internet je prepun teorija zavjere, a one najluđe tvrde da se negdje u dubokim podrumima tajnih laboratorija već uzgajaju Velociraptori. Neki teoretičari vjeruju da su vlade već uspjele “oživjeti” neke vrste koristeći DNK ptica i guštera te ih sakrile na udaljenim otocima. Iako zvuči kao scenarij za trećerazredni akcijski film, činjenica je da ljudi vole vjerovati u nemoguće. Često se spominje i Guinnessova knjiga rekorda kada se govori o najvećim otkrivenim fosilima, što samo potpiruje našu maštu o tome koliki bi zapravo bio taj “domaći” dinosaur.

Što kaže znanost i povijest

Znanost je ovdje prilično jasna, iako ne baš pretjerano zabavna. Problem “kloniranja” dinosaura nije samo u pronalasku DNK, već u nedostatku “jajne stanice” i surogat majke. Kako bi klonirao dinosaura, znanstvenik mora imati jezgru stanice dinosaura i smjestiti je u jajnu stanicu srodne vrste. S obzirom na to da su dinosauri izumrli prije 66 milijuna godina, nemamo ništa slično što bi moglo iznijeti takvu trudnoću.

Ipak, projekt “Dino Chicken” znanstvenika Jacka Hornera pokušava genetski modificirati kokoši kako bi im vratio atavističke osobine poput zuba, repa i kandži. To nije kloniranje, ali je prilično blizu onome što bismo mogli nazvati „dizajniranjem živog dinosaura“. Za dublji uvid u tehničke aspekte genetike, uvijek možete baciti pogled na Wikipediju i vidjeti gdje smo s procesom de-ekstinkcije.

Zaključak

Dakle, hoćemo li uskoro jahati T-Rexa do posla? Gotovo sigurno ne. Iako je tehnologija fascinantna i napreduje brzinom svjetlosti, biologija ima svoja vrlo stroga pravila. Možda nikada nećemo vidjeti pravog Brontosaura kako pase u našem parku, ali možda je to i bolje – s obzirom na to koliko problema imamo s golubovima u gradovima, tko zna što bi nam tek jedan gladni Triceratops napravio od prometnica!