Pod kožom
Možda se prepoznajete u onom osjećaju kada si dopustite da u vama proklija ona ideja. Ona čiju ste sjemenku prebirali među prstima. Tu je. Možda već neko vrijeme. Možda je čekala drugo godišnje doba. Ili da odlučnost dopre i do prstiju.. Ili naprosto, taj jedan sunčani sat ili koji nužni tjedan kiše.
I odluka je sada tu. Sad nema povratka. Makar korak bio i voljan i žustar i svjestan da nikada neće biti nepokolebljivo siguran. Ali korača svejedno, makar nekad meandrirajući. Žustro, makar tlo pod nogama mjestimice i proklizavalo. Nekada se ideja i vlastitom tvorcu učini toliko ludom da udahnuti joj život, dati joj puls i pustiti je u svijet postane ne pitanje želje, nego pitanje nužnosti. Postane luđe ostaviti je u mraku.
Kreativnost dolazi u bezbrojnim oblicima. Često je i amorfna. Zapravo, najčešće je amorfna dok netko ne osjeti u njoj nešto u čemu se prepoznaje. Što ga ponekad natjera da i vlastitu paradigmu sagleda drugim očima. Nekada i neugodno, ali možda time i najiskrenije.
Ja, primjerice, najčešće osjećam da je moj impetus za stvaranjem intrizičan.
Preko ruba
No spojiti vlastitu strast i podijeliti plodove svojih ideja i rada sa zajednicom dolazi prirodno. Neodvojiv je dio iskustva. Bića smo stvorena da dijelimo. Razmjenjujemo. Bića smo interakcije. Različitih poriva, htijenja, temperamenata, prošlosti. Različitih pogleda i na budućnost.
Ponekad mislim da je najveće žarište mimoilaženja tih silnica baš hrabrost. Ne više nego dobrodošla različitost u razmišljanjima, nego hrabrost. Odvažiti se dati ponekad i svoj zadnji atom snage za nešto što nadilazi i tebe i ovaj moment i medij kojim prenosiš ideju. Potrebna je veća odvažnost i iskrenost za stvoriti nešto konstruktivno. Graditi svijet. Davati mu nove boje i okuse. Uistinu mislim da je hrabrije pokušavati dati nešto svijetu, nego bez zrna otvorenosti polijevati katranom pokretačke sile koje se svojom kreativnošću, makar nesavršenom, usuđuju pokušavati dati svijetu dio sebe.
Lako je kritizirati.
Između
Od konstruktivne kritike ne bježim, naprotiv. Volim kad me se izazove. Na reinterpretaciju. Dijalog. Na širenje prostora za nove uglove. Kako tuđih, tako i svojega rada. Možda meni ponekad neočekivane. Smione. Nekad i drske, ali iskrene.
S druge strane, ono što će mi zauvijek biti toliko (na)stran koncept jest potreba šačice ljudi koja bez dubljeg ulaženja u poznavanje materije (ili barem želje za upoznavanjem), a još manje kritičkog promišljanja pokušava nasrtati na tuđi trud. Kukavički, a nekada i gotovo huškački. To su najčešće ipak pojedinci koji pronalaze sumnjivo jak užitak u polarizacijama. Društvenim i svakim drugim destruktivne vrste. Možda zapravo bježeći od onih svojih dubljih i unutarnjih neriješenih podijeljenosti. Možda je vapaj iz kaljuže njihova očajnička verzija pokušaja ostavljanja traga. Ne moramo ići ni toliko daleko, možda ih motivira dosada. Stvarati je riskantnije
Svi ih ponekad imamo, svoje najdublje i najintimnije podijeljenosti, ali izbor je gdje ih vokalizirati. Urlati na drugoga veća je inercija nego zagledati se u sebe i stvoriti nešto. Ili razmrsiti neki stari čvor koji je zapravo samo naš da bismo se s njime uhvatili ukoštac. Osupnjuje me ponekad koliko je dio ljudi voljan svoja osjetila i vrijeme koje bi nam svima trebalo biti dragocjeno, usmjeriti na nešto što s njima ne rezonira ili ih, najblaže rečeno, ne ispunjava. Ali okidači u nama ponekad vode vlastiti život i rađaju misteriozne plodove.
Dio mene shvaća da se takvi ljudi ponekad jednostavno sami pred sobom skrivaju i boje. Ili srame onoga što vide u sebi. I kritizirati ih također bi bio novi oblik polarizacije, nimalo bolji. Ništa pravedniji. Samo naizged sofisticiraniji. Malo sjajnija strana medalje koju dijelimo jer nas je tako ždrijebom nevidljive sile dopalo.
Ono što mogu i hoću je pozvati nas da ostanemo znatiželjni. Smioni. Ustrajni. Riskantni. Istraživači. Po potrebi i subverzivni.
Svoji.
