Ne poznajem dosadu. To nije kompliment koji bih si udijelila, a još manje pritužba. Jednostavno, možda nikada nisam naučila taj osjećaj. Možda zato što mi je oduvijek bilo dovoljno jako malo da nahrani moju maštu. Soba u kasno poslijepodne. Knjiga otvorena na stolu, premda je više ne čitam. Kiša iza zatvorenog prozorskog okna. Čaša vina koja stoji neiskapljena do kraja. Filmovi na uglu stola koji čekaju da ih razvijem. Jedna misao koja se vrati kao neočekivan gost nakon deset godina i ponaša se kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Meni je to ponekad društvo. Ne treba mi previše da budem dobro sama sa sobom. Ako ćemo iskreno, ponekad mi treba manje nego što je pristojno priznati.
Kad dan utihne
Postoje ljudi koji ne podnose samoću. Ja sam uvijek više zazirala od lošeg društva. Ne mislim pritom čak uopće na druge ljude. Više na onu vrstu prisutnosti koju čovjek prihvati samo zato da ne bi čuo vlastite misli. Na razgovore koje vodi jer mu tišina postane neugodna. Na odnose koje održava iz navike. Na večeri koje ispuni gromoglasnim smijehom, a u stan se vrati prazniji nego što je izašao. Takva me buka umara. Tišina nikad. U tišini čovjek čuje stvari koje ponekad nadglasa vanjska vreva, obveze i dinamika dana. Ne uvijek ugodne stvari. Ponekad se pojavi nešto što si neko vrijeme izbjegavao. Neka osoba. Neka pogreška. Neka želja koju si već proglasio nerazumnom, nepraktičnom. Neugodnom, a prekrasnom. Ili se ne pojavi ništa. I to je ponekad sasvim dobro.
Ne vjerujem da svaki trenutak mora nešto značiti. Vjerujem u te male slobode koje nekome mogu imati gotovo subverzivan prizvuk koliko mi se čini da su postale egzotične. Da ne budemo stalno korisni ni u izmišljenom žrvnju optimizacije.
Neki sati pripadaju tišini
Ne moram svaku knjigu koju sam željela započeti i završiti. Ne traži svačije pitanje nužno i odgovor. Ne moram otići kamo se od mene očekuje da odem. Ne moram ni objasniti zašto mi se nešto ne sviđa. Negdje usput čovjek shvati koliko je vremena potrošio na objašnjavanje vlastitih granica ljudima koji su ih ionako već razumjeli. To mi je danas gotovo smiješno. Nekoć sam imala potrebu biti jasna. Sada mi je draže biti mirna.
Postoji nešto opojno u tome da ne kažeš sve. Ne da bi drugoga držao u neizvjesnosti, nego zato što neke stvari jednostavno nisu za tuđu upotrebu. I neke misli imaju pravo na slobodu. Moguće je da zato ne volim neprestano pričati o sebi. Čim čovjek previše puta izgovori vlastitu priču, ona počne zvučati kao objašnjenje. Kao kad na koricama knjige pročitate riječ bestseller pa vam se automatski malo zgadi. A ja još uvijek volim nositi u džepu ponešto što ne poznam ni sama do kraja. Kamoli komprimirati sebe u format čitak masama. Ovo mi je draže od razumljivosti pod svaku cijenu.
Prije odgovora
I onda možda nije toliko iznenađujuće što nemam mnogo posla s dosadom. Ne stignem, dan mi još uvijek nema onih rastezljivih 28 sati. Meni je zanimljivo i ono što se ne događa. Volim onaj trenutak prije nego što nešto počne. Onu tanku nit napetosti u zraku dok još ništa nije (do)rečeno. Večer koja se još nije odlučila hoće li ostati mirna. Razgovor koji bi mogao krenuti u bilo kojem smjeru. Čovjeka koji zastane prije odgovora. Detalji. Pa i oni prešućeni.
Možda je to na neki način i moja slabost, da previše vjerujem onome što nije izrečeno.
Dosada mi je uvijek djelovala kao neka vrsta odustajanja. Kao da kažeš: nema ničega. A ja nikada nisam vjerovala da nema ničega. Uvijek nešto ostane. Pogled koji je trajao sekundu dulje nego što je morao trajati. Miris parfema na šalu. Trag ruža na čaši. Rečenica koje se sjetiš još jednom navečer. Nečija ruka na tvojoj ruci. Ili samo vlastita misao koja se prišulja dok pereš lončić i odjednom promijeni raspoloženje cijeloga dana.
Ne treba od toga raditi poeziju. Život kakav jest je ionako dovoljno oneobičajen.
Nepristojno je povlačiti ga stalno za rukav s očekivanjem da nas zabavi. Meni nije potrebno da se nešto oko mene događa. Dovoljno mi je da osjećam kako sam živa u onome što se događa, a u tome rijetko zakažem.
Zato mogu biti i dok sam sama. Ne jer mi ljudi nisu potrebni. Naprotiv. Samo ne volim biti s nekim pod svaku cijenu.
Moguće da smo došli do najjednostavnijeg odgovora trenutno na pitanje zašto ne vučem život za onaj nevidljivi rukav gore. Osim moje nepresušne znatiželje naravno. Ili kapitalističkog žrvnja. To isto pomaže ne nužno s dosadom, ali dovoljno zamara dio ljudi da uopće zaborave da im je dosadno.
Kad si dobro sa sobom, samoća nije soba bez prozora.
Postane mjesto istraživanja.
U njega se bilo gdje i bilo kada možeš vratiti.
Bez objašnjenja. Bez publike. Bez potrebe da si išta dokazuješ.
I pritvoriti vrata za sobom.
