Oduvijek su mi bile zanimljive stvari koje ne pripadaju sasvim onamo gdje su se našle. Ne mislim nužno na predmete. Više na one male svakidašnje nesklade koje primijetiš kada na nečemu zadržiš pogled trenutak predugo. Poskliznuća u uzorku. Nečiji smijeh u pogrešnom trenutku. Osobu koja usred razgovora odjednom zašuti, kao da se sjetila nečega što nema nikakve veze s temom. Jedini osvijetljen prozor na čitavom stambenom bloku u kasni noćni sat.
Volim takve stvari. Ne nose one sve uvijek i nužno kompleksnu ili pomno čuvanu tajnu. Nose potencijal. Bar se tako prečesto učini mojoj mašti.
Ono što izmakne
Postoji nešto pomalo zamorno u stvarima koje su sasvim onakve kakve bi trebale biti. U razgovorima u kojima svi znaju što treba odgovoriti. U večerima koje proteknu točno po planu. U ljudima koji se pobrinu da nikada ne kažu previše, nikada premalo, nikada nešto zbog čega bi poslije morali razmišljati jesu li možda trebali prešutjeti.
Ne znači da u tome nema ljepote. Ima. I sama volim kada su stvari na svojemu mjestu, kada se nešto odvije bez nepotrebnih komplikacija, kada se mogu osloniti na ono što poznajem. Ali postoji trenutak u kojemu se sklad počinje doimati gotovo sumnjivim. Barem mom mozgu. Kao da je sve toliko pažljivo posloženo da se više ne usuđuje dogoditi ništa nepredviđeno.
Možda je to samo moja osobna slabost, ta naklonost prema onome što sasvim malo naruši sliku. Ali dovoljno.
Nekada mi je zanimljivija rečenica koju netko nije dovršio nego cijeli razgovor. Ili pogled koji nema osobitog razloga trajati toliko dugo. Ponekad me više zanima ono što se dogodilo nakon, nego ono što se dogodilo samo po sebi. Čovjek ode. Vrata se zatvore. Čaša ostane na stolu. I onda se ne dogodi – ništa. A ipak, nekako, više nije isto.
Pogrešan trenutak
Postoje momenti u kojima mi se učini da previše toga pokušavamo učiniti razumljivim. Baš sve vratiti na pravo mjesto. Pritom čak i vlastite misli. Njih možda i najviše, gotovo začudnom predanošću. Nekad gotovo pobožno. Kao da nas kolektivno i uznemiruje pomisao na to da nešto može postojati bez uvijek ili odmah jasnog razloga. Da nam se netko ili nešto može svidjeti bez na prvu nama jasnog objašnjenja. Ili kad nam se svidi unatoč svemu što smo o njemu saznali. Ili bez dozvole, koju sami sebi dajemo ili oduzimamo. Da nam neki sasvim običan trenutak ostane u sjećanju, dok se objektivno važnije stvari izgube negdje u izmaglici.
Dobrim se pamćenjem ne kanim hvaliti, ali još manje požliti na njega. Slabo je selektivno. Ali je dvosjekli mač. Nipošto Demoklov, doduše. Sjećam se ponekad detalja kojih se ne bih trebala sjećati. Nijanse rasvjete u nečijem hodniku. Načina na koji je netko izgovorio moje ime. Nekog sasvim nevažnog pitanja (no postoje li zaista nevažna) koje me našlo u trenutku kada sam očekivala nešto deseto. Ostaju ti mali fragmenti. Istrgnuti iz svega ostalog. Nekad nježni, nekad drski. Uvijek autentični. Bez potrebe da mi se opravdavaju zašto su ostali dulje u gostima.
Ponekad pomislim da bismo, kada bismo mogli promatrati vlastiti život izvana, bili iznenađeni onime što je ostalo u kadru. Vjerojatno bismo očekivali neke velebne trenutke, odluke, susrete, sve ono čemu smo atribuirali neporecivu važnost. Zalaske sunca nad pučinom, a ne ostatke pijeska među nožnim prstima.
Talog značenja
Ne vjerujem da sve što nas dotakne mora nešto značiti. Ponekad je nešto lijepo i tu priča završava. Ponekad nas nešto uznemiri, a da nikada do kraja ne odmotamo nit – zašto.
To su, pretpostavljam, one stvari čiju finalnu verziju ne posjedujemo, tek možda više ili manje revno ažuriramo.
Možda zato nikada nisam imala mnogo povjerenja u konačne dojmove. Ljudi su mi zanimljivi prije nego što odlučim što mislim o njima. Mjesta prije nego što im prepoznajem svaki kutak, žmirećke. Vlastitim mislima ponekad radije dopustim da ostanu malo stajati po strani, umjesto da ih odmah kristaliziram u stav. Jer postoji svojevrsna doza opasnosti u tome. Ako nešto previše puta u sebi izgovorim, počne mi se činiti da si time pritvaram vrata mogućnost da to jednom vidim drukčije.
A volim tu mogućnost. Da nešto ostane otvoreno, čak i kada mi se čini da sam o nečemu već sve razumjela.
Premda, čovjek bi ponekad radije imao jasan odgovor i uredno katalogizirane razloge. Lakše je tako. Ali ne znam jesu li sve stvari koje smo razjasnili time postale i istinitije. Možda smo samo pronašli način da više ne moramo misliti o njima. A taj mi se izlaz nimalo ne sviđa.
