Čovjek je neobično biće: zna da će jednom umrijeti, a ipak se ponaša kao da bi se s vremenom ipak moglo pregovarati. Pišemo knjige, rađamo djecu, gradimo velebna zdanja, snimamo filmove, ostavljamo za sobom recepte, prezimena i rečenice. Gradimo stvari za buduće ljude s kojima se nikada nećemo susresti i pritom ih nesvjesno zamišljamo kao neku vrstu publike. Nije to uvijek taština, premda taština vrlo rado sjedne na čelo toga stola. U pozadini možda, negdje u onoj publici od maloprije, stoji i nešto pomalo jednostavnije, pojedincu i nelagodnije, a to je činjenica da će jednom postojati svijet kojem će biti potpuno svejedno što je ikad postojao. Osobno, u toj dihotomiji vidim nešto oslobađajuće.
Različita lica iste gladi
Čini se da se ta želja pojavljuje u pregršt različitih oblika, pa često u njima ne pronađemo odmah zajednički nazivnik. Netko želi slavu, netko dijete, netko stvoriti vanserijsko djelo koje će ga nadživjeti, a netko tek onu malu, gotovo neprimjetnu sigurnost da će se njegovo ime još neko vrijeme izgovarati za obiteljskim stolom. Možda razlika nije ni toliko velika. U svemu tome tinja neki pokušaj da vlastito vrijeme povežemo s nečim što će se, barem u nekom obliku, nastaviti poslije nas.
Čudno je pritom da najviše ulažemo upravo u ono što ne možemo provjeriti. Čovjek odgaja dijete za godine koje sam neće doživjeti, sadi stablo za hlad koji možda neće dočekati, govori nekom mladom prolazniku ono što bi volio da je netko njemu na vrijeme nekoć rekao.
I zatim nastavlja hodati kao da nije učinio ništa značajno. A jest.
Pamćenje nije isto što i trajanje
Možda smo zbog toga precijenili samo pamćenje per se. Uvriježena je iluzija da je čovjek spašen od prolaznosti ako ga se drugi sjećaju, kao da sjećanje čuva čovjeka onakvim kakav je bio. Ali dovoljno je sjetiti se nekoga koga smo voljeli da bismo shvatili koliko je ta pretpostavka varljiva. Od njega nam možda ostane glas, pokret ruke, način na koji je izgovarao određenu riječ, miris parfema koji smo jednom osjetili u hodniku… Ostane nam nekoliko sitnica koje nemaju veliku vrijednost u koherenciji, ali bez kojih više ne bismo znali prizvati opipljivu scenu kad zažmirimo.
Sjećanje ne čuva život. Ali ono ga uvijek iznova priziva.
Ono što ostavljamo, a ni ne znamo da smo ostavili
Najdublji tragovi stoga često nemaju ikakvih dodirnih točaka sa slavom. Ponekad je to rečenica koju je netko izgovorio prije mjesec dana i koje se više ni on sam ne sjeća. Ponekad način na koji je majka jednom razgovarala sa svojim djetetom, a koji postane toplina kojom to dijete razgovara sa svojim. Ponekad nečija dobrota nastavi živjeti u čovjeku koji nikada nije upoznao onoga od kojega je potekla.
Takvi tragovi nemaju ime ni pasus u enciklopediji. Ne može ih se potpisati ni konzervirati. U sebi nose nešto puno delikatnije, ali istovremeno otpornije i svrhovitije, nečujno prijeđu iz jednog postojanja u drugo, često mijenjajući oblik toliko puta da bi njihov praizvor, kada bi ih nekim čudom mogao susresti, jedva prepoznao kao nešto svoje.
Možda ono što najpotpunije preživi nikada nije ni kanilo pripadati najviše nama.
Naša mala obmana o veličini
Naučeni smo misliti da trag mora biti velik da bi vrijedio: mora imati broj, publiku, naslov, nagradu, zgradu ili barem fotografiju na kojoj se vidi dovoljno glava.
No pravi život se, ako ikad, rijetko odvija u mjerama.
Čovjek može promijeniti nečiji život i nikada to ne saznati. Može provesti deset minuta s nekim i ostaviti u njemu nešto što će trajati godinama. Može biti najvažnija osoba u nečijem životu, a da izvan tog jednog života bude potpuno anonimno lice na ulici.
Možda je čovjekova potreba da bude velik tek pokušaj da vlastitoj prolaznosti strgne sat sa zapešča.
Ono što vrijeme napravi od nas
Jednoga dana i tvrdovorni tragovi počnu dobivati patinu. Kuće promijene vlasnike, listovi knjige požute, fotografije izgube kontekst, prezimena prestanu značiti ono što su nekada značila. Čak i velika imena, nakon dovoljno vremena, postanu samo riječi koje netko izusti bez osjećaja da je iza njih ikada stajao čovjek s pulsom.
Ali možda to nije neuspjeh. Možda smo samo pogrešno pretpostavili da je trajanje dokaz vrijednosti.
Ne mora nešto trajati decenijama da bi bilo važno. Jedan susret može trajati pola sata, a posljedice tog razgovora čitav život. Jedna ljubav može završiti, a ipak promijeniti čovjeka zauvijek. Jedno djetinjstvo mora prestati da bi uopće moglo postati sjećanje.
Vrijednost nečega ponekad je onolika koliko duboko promijeni ono čime je prošlo.
I možda je to sve
Na kraju možda nećemo dobiti nikakav dokaz. Nećemo moći pogledati vlastiti život iz pozicije sveznajućeg pripovjedača i vidjeti gdje je sve dotaknuo druge ljude. Nećemo čuti razgovore koji će se voditi nakon nas niti ćemo znati koga su sve naše riječi dotakle. Možda istinska ljepota leži u detalju, a ne u totalu.
Morat ćemo otići bez tog saznanja.
Možda je to i dobro.
Možda se pravi trag i ne može namjerno ostaviti. Možda nastaje tek onda kada prestanemo misliti na sebe kao na nekoga tko nešto mora ostaviti i jednostavno počnemo živjeti dovoljno intenzivno da ono što nam se događa ne ostane samo u nama.
Netko će nešto od toga ponijeti dalje.
Možda neće znati reći odakle je točno došlo.
Možda je dovoljno da, nakon što prođe kroz nas, nešto dobro ne završi s nama.
