Kao redateljica u Salima osjećam kazališni duh cijeloga otoka. Užance su njegova predstava: petkom Mužika silazi iz Sela u Porat, podiže se zastava i počinje Ribarska noć; subota pripada iluminaciji Porta, a nedjelja trkama tovarov i zatvaranju.
Iluminacija Porta: Svjetlosni spektakl
Moj prijatelj i suradnik Dragon teatra Emir Robeli Bajko, član Tovareće mužike, opisao mi je subotnji prizor. Izrađuju se feralići od kartona i krep-papira, sa svjećicom u svakome. Brodovi se okupljaju u Dumbokoj, a kada padne noć i ugasi se javna rasvjeta, osvijetljena flotila uz rukanje Mužike cik-cak ulazi u Porat. Brodići kruže, svjetla se prelijevaju morem, a mjesto postaje pozornica.
Komercijalizacija i povratak zajedništvu
Nekada je sudjelovalo više Saljana i djece, uz trke kaićima, potezanje konopa, penjanje po stupu i trke u vrećama. Mardešić je davao srdele, mještani vino, a na Portu se sve dijelilo. Komercijalizacijom se, kaže Bajko, izgubio dio „mjesnog šušta“.
Propitivanje trka tovarov
Ali povratak zajedništvu ne znači da sve mora ostati isto. Profesor i glumac Ante Mihić propituje trke živih tovarov. Knjiga „Kad slonovi plaču“ učvrstila ga je u spoznaji da životinje osjećaju snažne emocije. Tovar u gomili nije sudionik komedije: preplašen je i nema izbora. „Ne treba njegovati svaku tradiciju samo zato što je tradicija. Mi smo u procesu novih saznanja“, kaže Ante.
Predlagao je maske tovarov, poput one u našem „Snu letnje noći“, ili utrku žena koje bi jahale muževe. Princip grčke komedije jest dopustiti drugima da se smiju na naš račun. Muževi mogu pristati. Tovari ne mogu. Kada ga nisu poslušali, povukao se: „Super je povući se kada se s nečim ne slažeš. Ja sam tada slobodan.“
Možda je to korak Užanci u budućnost: vratiti mjesni šušt, a mijenjati ono što smo prerasli. Živa tradicija nije nepomična – ona ponovno pronalazi put prema Portu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
