Od košarkaške strasti do trenerskog poziva
Ivan Beram rođen je u Zadru, a to znači da je, prije ili kasnije, u jednom trenutku morao doći u dodir s košarkom. I kada se to dogodilo, u njegovom slučaju kao desetogodišnjaku kada je hrvatska reprezentacija 1992. godine osvojila srebro u opjevanoj utakmici protiv Dream Teama, njome se kako kaže „inficirao“ i ostao zaražen do danas.
Igrao je u mlađim uzrastima Borik Puntamike, kasnije kao amater u Kaštelima, Adriaticu, Solinu, Mislavu…, posvetio se obrazovanju i treniranju drugih te je nedavno postavljen na mjesto voditelja omladinskog pogona KK Zadar, trenera juniora KK Zadar i razvojne momčadi KK Jazine Arbanasi.
– Inficiran sam košarkom, ona mi je životna strast i ne mogu zamisliti dan bez košarke. Ne gledam to kao na posao, ona je utkana u meni i predajem joj se 24 sata dnevno, kaže nam Beram kojeg smo zatekli u jednom između brojnih treninga na Višnjiku.
U skladu sa svojim životnim pozivom odabrao je studiranje najprije fizioterapije, a zatim i kinezologije na Kineziološkom fakultetu, nakon čega započinje njegova trenerska karijera
– Želio sam biti educiran, adekvatno se školovati za trenerski poziv. Nisam imao veliku igračku karijeru, pa sam zato sve uložio u školovanje.
Kraće vrijeme radi u Solinu, zatim u Akademiji Nikole Vujičića te šest godina u splitskom Adriaticu te je imao priliku sudjelovati u razvoju NBA igrača Dragana Bendera.
Iskustvo u NBA okruženju i razvoj igrača
– Bio sam dio te priče zahvaljujući Nikolu Vujčiću i Mladenu Šestanu. Otišao sam u Ameriku, bio u Arizoni, pratio treninge Phoenix Sunsa kada je trener bio Igor Kokoškov. Kad sam vidio taj način rada i razinu talenta doživio sam svojevrsno prosvjetljenje i promijenio svoju percepciju o košarci. Shvatio sam da je glavna ambicija omladinskog pogona produkcija igrača za seniorski pogon, a ne produkcija rezultata. Treneri omladinskih pogona su pod pritiskom instant rezultata, nažalost u tim okolnostima nemoguće je stvarati i afirmirati igrače visoke klupske kategorije, a na tom putu polako gubimo i ekstra potencijale koje smo uvijek imali i nisu nestali.
Rad u inozemstvu i povratak u KK Zadar
Nakon toga dolazi do velike promjene jer ga nekadašnji trener Splita Nikša Bavčević zove sa sobom, najprije u reprezentaciju Armenije, a zatim i u Švicarsku. Tamo mu je tri godine bio asistent, nakon čega je tri godine bio glavni trener. I onda – povratak u Zadar.
– U Veveyu sam proveo šest godina. To je stvarno jedna sredina kao Zadar u malom, koja živi košarku, ima najstariji klub u Švicarskoj. Dao sam sve od sebe, ali u jednom trenutku sam potrošio sportski motiv, jer nismo bili u mogućnosti zadržati te igrače. Kada je došao poziv iz Zadra, rekao sam sebi – sad su ti 44 godine, ako sada ne dođem u nekoj ulozi, više vjerojatno neću dobiti tu priliku. S direktorom Jurlinom brzo sam postigao dogovor oko mog dolaska i dolaska pomoćnika Tonija Vidaića, koji je kroz dosadašnju suradnju pokazao iznimnu razinu posvećenosti i profesionalnosti i važan je dio moje sportske priče.
Švicarski model rada s mladim sportašima
Pristup mladim sportašima u Švicarskoj puno je drugačiji nego na našim prostorima, jer se mlade potiče na obrazovanje i rad, dok se sport u prvom redu doživljava kao rekreacija. Unatoč tome imaju dobre igrače, jednoga u NBA ligi, a uskoro će dobiti i drugoga.
– U šest godina rada nikad nisam imao poziv niti jednog roditelja oko njegovog djeteta, što je puno drugačije nego kod nas, gdje su očekivanja često nerealna. U mlađim kategorijama gleda se da svi igraju, dok mi stavljamo pritisak rezultata na djecu od 12 ili 14 godina. Mislim da svi imamo prevelika očekivanja od njih. Neke stvari ću sigurno promijeniti; neće se moći dogoditi da dijete igra utakmicu u petak i u subotu i u nedjelju, da dolazi do sindroma preopterećenja, overloada, zbog čega akutno stanje prelazi u kronično, toliko da neki igrači više uopće ne mogu trenirati. Ideja omladinskog pogona je da svatko od tih momaka koji su došli do juniora dobije priliku, naravno uz definirane kriterije.
Razvoj mladih košarkaša i budućnost omladinskog pogona
Prije nekoliko dana klub je potpisao ugovore s dvojicom mladih igrača, Emanuelom Butkovićem i Jurom Bijelićem. Je li dovođenje perspektivnih igrača iz drugih sredina jedno od rješenja za deficitarne pozicije u omladinskom pogonu?
– Ovo što imamo ovdje, grad koji toliko voli košarku i infrastrukturu koja to prati, ima malo koji drugi grad. Bit će sve teže crpiti igrače samo iz Zadra i zato se moramo etablirati kao najbolja sredina u Hrvatskoj za razvoj mladih košarkaša, koje ćemo upoznati s time što to znači nositi ovaj dres i igrati za klub, što nije lako jer se taj osjećaj izgubio ne samo kod nas. Pratimo sve mlade igrače u Hrvatskoj, želimo kroz dogledno vrijeme pokazati da smo mi najbolje mjesto za njihov razvoj te im sve ono zbog čega odlaze u strane zemlje ponuditi u našem klubu.
Zahvala ljudima koji su obilježili karijeru
Za kraj, Beram je poželio zahvaliti svima koji su mu do sada pomagali u njegovoj karijeri:
– Hvala Nikši Bavčeviću, Mladenu Šestanu, Nikoli Vujčiću, Ivi Jurčeviću, posebno i Alenu Koludroviću i Anti Miljkoviću iz Mislava, koji su mi davali podršku u studentskim danima, mojoj ekipi iz Bambine i svim igračima s kojima sam imao zadovoljstvo raditi i koji su me učinili boljim trenerom. Nadam se da i dalje mogu računati na njihove savjete i kritike.
