Postoji nešto lijepo u tome kada čovjek govori više jezika. Svaki novi jezik malo proširi naše granice svijeta. Drugačije oblikuje misao, drugačije nijansira osjećaj. Otvara vrata književnosti, ljudima i kulturama koje inače možda nikada ne bismo razumjeli iznutra.
Učenje stranih jezika nipošto nije prijetnja materinskom jeziku. Naprotiv. Čovjek koji poznaje više jezika često tek tada postane svjesniji koliko je njegov vlastiti jezik bogat.
Problem počinje negdje sasvim drugdje.
Počinje onda kada strani jezik više ne učimo zato da bismo ga istraživali s nezasitnom znatiželjom i u konačnici, njime se i služili, nego ga počinjemo koristiti kao – ukras. Kada hrvatska riječ odjednom zvuči „obično”, a engleska „profesionalno”. Kada je meeting ozbiljniji od sastanka, feedback „pametniji“ od povratne informacije, event važniji od događanja, a deadline dramatičniji od roka.
Tada više ne govorimo o znanju jezika. Govorimo o društvenom refleksu.
Kad se tuđem leksiku dodvoravamo
U Hrvatskoj postoji pomalo neobična sklonost prema stranom jeziku. Često ga se ne koristi zato što je potreban, nego zato što netko pomisli da će njime zvučati obrazovanije, suvremenije ili važnije.
U poslovnom svijetu to je osobito vidljivo. Nazivi radnih mjesta, projekata, sastanaka, događaja i svakodnevnih zadataka sve češće zvuče kao da su prepisani iz nekog korporativnog priručnika na engleskom, pa tek onda, često potpuno nespretno, ubačeni u domaću rečenicu.
Kao da sastanak nije dovoljno dobar dok nije meeting.
Kao da suradnik ne može dobiti povratnu informaciju dok mu ne damo feedback.
Kao da je rok nekako manje ozbiljan od deadlinea.
Ponekad se pitam nije li u pozadini svega toga pomalo i jezična nesigurnost: potreba da vlastitim riječima dodamo prestiž koji same po sebi, navodno, nemaju.
A to je šteta. Jer riječ ne postaje vrednija samo zato što je uzeta sa Zapada.
Purizam nije mržnja prema stranome
Jezični purizam često se pogrešno doživljava kao zatvaranje jezika prema svijetu. No njegova je osnovna ideja u svojoj srži znatno jednostavnija: njegovati jezik, promišljati što u njega ulazi i ne prihvaćati svaku stranu riječ automatski. Ponekad voljeti svoj jezik znači i biti izbirljiv.
Institut za hrvatski jezik definira jezični purizam kao poticanje pridržavanja norme standardnoga jezika i njegovanje jezične kulture, pri čemu je suvremena puristička pozornost velikim dijelom usmjerena na neprilagođene anglizme I tu postoji važna razlika. Nije isto reći: „nemojmo koristiti strane riječi” i „ne moramo koristiti stranu riječ ako za istu stvar već imamo dobru hrvatsku istoznačnicu.”
Potonje nije zatvorenost. To je jezična samosvijest. U konačnici, nije li i pitanje kreativnosti osmisliti nove, hrvatske riječi i za najmodernija tehnička i druga ostvarenja? Ja u tome ne vidim ništa manje od uzbudljivog izazova.
Jezik se uvijek mijenja
Naravno, bilo bi iluzorno jezik zamišljati više kao arhiv, a manje kao živo tkivo.
Hrvatski je stoljećima primao riječi iz drugih jezika. Talijanizmi, germanizmi, turcizmi, latinizmi i drugi slojevi posuđenica postali su dijelom našega jezičnog iskustva. Povijest hrvatskoga standardnog jezika upravo je povijest neprestanog dodira s drugim jezicima i kulturama. Jezik koji nikada ništa ne posuđuje vjerojatno nije živ jezik. Ali jezik koji više ništa ne stvara sam također počinje gubiti nešto od velike vrijednosti. Zato nije pitanje treba li hrvatski jezik biti otvoren. Naravno da treba. Pitanje je: je li dovoljno samouvjeren da bude otvoren, a da pritom ne postane nevidljiv u vlastitom domu?
Učiti druge jezike znači imati više perspektiva.
Moguće da je najljepša stvar kod stranih jezika to što nam pokazuju da se ista stvar može iskazati na više načina. Talijanski može dati drukčiju melodiju osjećaju. Njemački drukčiju strukturu. Engleski drukčiji tempo ili sažetost.
Svaki novi jezik može biti novi prozor. Ali prozori nisu nosivi zidovi.
Kad bogatstvo postane potiskivanje
Postoji trenutak u kojem poznavanje stranog jezika prestaje biti bogatstvo i počinje postajati potiskivanje materinjega. To se događa kada više ne možemo pronaći adekvatnu hrvatsku riječ iako je znamo.
Kada nam je lakše reći random nego nasumičan, support nego podrška, challenge nego izazov… Još je zanimljivije kada stranu riječ koristimo čak i onda kada sugovornik savršeno razumije hrvatsku. Tada je pitanje: komu zapravo govorimo? Svojim sugovornicima — ili vlastitoj potrebi da ostavimo određeni dojam?
Hrvatski jezik ne treba zaštititi tako da ga konzerviramo. Treba ga zaštititi tako da ga dobro poznajemo. Čovjek koji zna samo jedan jezik može biti jezično vrlo siromašan. Ali čovjek koji zna pet jezika, a u vlastitome više ne pronalazi riječi za ono što misli, također je na neki način – obogaljen.
Pravo je bogatstvo imati izbor. Znati reći meeting, ali moći izabrati – sastanak.
Znati govoriti engleski, talijanski ili francuski — i pritom se ne osjećati manje modernim dok govoriš hrvatski s Hrvatima.
Otvorenosti prema svijetu i ljubav prema vlastitom jeziku nikad nije bila predmet dileme
Možemo učiti strane jezike koliko god želimo. Možemo čitati, putovati, razgovarati na stranim jezicima. Čak i sanjati na talijanskom, događa mi se.
Ali lijepo je znati da nas vlastiti jezik još uvijek čeka. Ne kao zid prema svijetu. Nego kao mjesto iz kojeg u taj svijet izlazimo.
