Citra: Tradicionalni žičani instrument i povijest

Uvod

Kada prsti glazbenika dodirnu njezine mnogobrojne žice, citra stvara zvuk koji istovremeno dočarava kristalnu čistoću alpskih vrhova, eleganciju bečkih salona i intimnu sjetu davno prošlih vremena. Kao ponosni član velike obitelji u koju spadaju žičani instrumenti (kordofoni), citra je instrument fascinantne geometrije i zapanjujuće akustičke raskoši. Njezin ton posjeduje jedinstvenu zvonku teksturu: istovremeno je oštar i topao, melankoličan i razigran. Za razliku od violine ili gitare, citra nema izdužen vrat koji strši izvan tijela; njezine su žice napete izravno preko same rezonantne kutije, što svakom odsviranom tonu daje neposrednost i duboku rezonanciju koja izravno prožima prostor.

Povijest i nastanak

Etimološki korijeni citre sežu do antičke Grčke i instrumenta zvanog kithara, premda je morfološki i tehnički moderna citra znatno drukčija od svog antičkog imenjaka. U organologiji, termin “citra” označava čitavu porodicu instrumenata, no instrument koji danas prepoznajemo pod tim imenom svoj je prepoznatljivi oblik dobio u srcu Europe.

Tijekom 18. i ranog 19. stoljeća, jednostavni ruralni instrumenti poput alpskog Scheitholta doživjeli su dramatičnu evoluciju. Seoski glazbenici i inovativni graditelji instrumenata u Bavarskoj, Austriji i Sloveniji počeli su dodavati više žica i širiti rezonantno tijelo. Prema zapisima koje donosi Hrvatska enciklopedija, citra se s vremenom proširila i u kontinentalne hrvatske krajeve, postavši omiljenim kućnim instrumentom građanskog sloja.

Prijelomni trenutak za citru dogodio se sredinom 19. stoljeća zahvaljujući virtuozu Johannu Petzmayeru i bavarskom vojvodi Maxu. Petzmayer je instrument izvukao iz skromnih planinskih koliba i uveo ga ravno na kraljevske dvorove i u aristokratske salone, potaknuvši bečkog graditelja Antona Kiendla da konstruira modernu koncertnu citru s precizno proračunatim proporcijama i kromatskom hvataljkom.

Sastavni dijelovi

Koncertna citra je pravo remek-djelo preciznog graditeljstva, a njezina se složena anatomija sastoji od nekoliko ključnih elemenata:

• Rezonantna kutija (korpus): Plitko drveno tijelo, najčešće izrađeno od biranog smrekovog drva za gornju ploču i javora ili palisandera za dno i obod. Karakterističnog je asimetričnog oblika s jednim zaobljenim dijelom (tzv. “trbuhom”) koji pojačava bas frekvencije.
• Zvučnica (rezonantni otvor): Kružni ili stilizirani otvor na gornjoj ploči kroz koji zvuk izlazi iz unutrašnjosti tijela, nerijetko ukrašen raskošnim intarzijama.
• Hvataljka s prečnicama (grifbret): Smještena uz ravni rub instrumenta, neposredno ispred svirača. Sadrži pragove (poput gitare) iznad kojih je napeto obično četiri ili pet melodijskih žica.
• Slobodne žice (prateće i bas žice): Široko polje koje broji između 27 i 37 žica koje slobodno lebde iznad rezonantne ploče. One služe za sviranje harmonijske pratnje, akorda i dubokih basova.
• Čivije (klinovi za ugađanje): Metalni klinovi smješteni na vrhu instrumenta koji omogućuju precizno ugađanje svake pojedine žice pomoću posebnog ključa.
• Trzalica za palac (plektrum): Prstenasti metalni ili plastični nastavak sa šiljkom koji svirač stavlja na palac desne ruke kako bi energično okidao melodijske žice na hvataljki.

Primjena u glazbi

Iako je primarno ukorijenjena u alpsku folklornu tradiciju, citra je pokazala iznimnu stilsku fleksibilnost koja prelazi žanrovske granice:

Alpski folklor i salonska glazba

Tijekom 19. stoljeća citra je bila apsolutna vladarica europske kućne glazbe (Hausmusik). Kompozitori su pisali stotine valcera, koračnica i ländler napjeva posvećenih upravo ovom instrumentu, spajajući virtuozitet s pjevnim melodijama.

Filmska glazba i globalni trijumf

Citra je postigla globalni kulturni vrhunac u kinematografiji. Zvuk citre postao je sinonim za misterij, noir estetiku i poslijeratnu napetost zahvaljujući remek-djelu kinematografije, o čemu detaljnije svjedoče filmski i glazbeni analitičari na stranicama British Film Institutea posvećenima nezaboravnoj glazbi Antona Karasa.

Suvremena i avangardna glazba

U 20. i 21. stoljeću moderni skladatelji prepoznali su golem spektar zvučnih boja citre. Koriste je u eksperimentalnoj glazbi primjenjujući proširene tehnike sviranja – od prepariranja žica raznim materijalima do gudanja gudalom preko rubnih žica, stvarajući mistične, eterične zvučne krajolike.

Zanimljivosti i anegdote

• Slučajan susret u bečkoj krčmi: Najslavnija filmska tema odsvirana na citri, The Third Man Theme, nastala je posve slučajno. Slavni redatelj Carol Reed došao je u Beč snimati film “Treći čovjek” i u jednoj vinskoj krčmi čuo lokalnog svirača Antona Karasa. Reed je bio toliko opčinjen zvukom da je Karasa odmah angažirao; glazba iz filma postala je svjetski hit prodan u milijunskim nakladama.
• Careva omiljena glazba: Austrijska carica Elizabeta, poznatija kao Sisi, bila je strastvena sviračica citre. Imala je osobne profesore i često je svirala na osami, pronalazeći u zvuku žica utočište od strogih pravila bečkoga dvora.
• Vojvoda u krčmama: Bavarski vojvoda Max, otac carice Sisi, bio je toliko zaluđen citrom da se često prerušavao u običnog pučanina, obilazio seoske gostionice pod pseudonimom i svirao s lokalnim glazbenicima, skrivajući svoj plemićki status.
• Globalna obitelj: Izraz citra u muzikologiji obuhvaća i fascinantne nezapadne instrumente: kineski guqin i guzheng, japanski koto te finski nacionalni instrument kantele – svi dijele isti osnovni princip žica položenih preko rezonatora bez vrata.