Ukulele: Sve o vrstama, povijesti i sviranju

Uvod

Rijetko koji instrument u svijetu glazbe posjeduje tako trenutačnu moć evociranja specifične atmosfere kao što to čini ukulele. Čim prsti dotaknu njegove četiri žice, zrakom se prolomi ton koji istodobno zrači vedrinom, toplinom i nepogrešivom nostalgijom. Iako ga laici često pogrešno doživljavaju kao minijaturnu gitaru ili čak dječju igračku, ukulele je punokrvni član obitelji kordofona (žičanih instrumenata) s fascinantnim akustičkim identitetom i iznimno bogatim kulturološkim putem.

Njegov prepoznatljivi zvonki, perkusivni karakter ne proizlazi samo iz kompaktnih dimenzija, već i iz specifičnog načina ugađanja koji prkosi uobičajenim zapadnoeuropskim zakonitostima gradnje instrumenata. Kao muzikološki fenomen, ukulele predstavlja savršen spoj europske luterske tradicije i polinezijskog duha, instrument koji je u nešto više od jednog stoljeća prešao put od lokalne otočne senzacije do globalnog glazbenog simbola dostupnog svakome.

Povijest i nastanak

Povijest ukulelea započinje u kasnom 19. stoljeću na raskrižju migracijskih ruta. Godine 1879. britanski brod SS Ravenscrag pristao je u luku Honolulu na Havajima, prevozeći više od četiri stotine portugalskih doseljenika s otoka Madeire koji su stigli raditi na plantažama šećerne trske. Među njima su bila tri vješta drvodjelca i graditelja instrumenata: Manuel Nunes, Augusto Dias i José do Espírito Santo. Sa sobom su donijeli tradicionalni portugalski instrument s četiri žice poznat kao machete de braga (ili braguinha), rođaka renesansnih i baroknih europskih trzalačkih instrumenata.

Zvuk ovog instrumenta smjesta je očarao lokalno stanovništvo, a presudnu ulogu u njegovoj transformaciji odigrao je havajski dvor. Kralj David Kalākaua, poznat kao “Veseli monarh” (The Merrie Monarch), bio je strastveni zaštitnik umjetnosti i nastojao je revitalizirati havajski kulturni identitet. Kalākaua je inkorporirao modificiranu braguinhu u dvorske svečanosti, potičući njezinu izradu od autohtonog havajskog drva koa (Acacia koa). Više o povijesnom razvoju i klasifikaciji instrumenta bilježi i ugledna enciklopedija Encyclopaedia Britannica.

Sam naziv instrumenta nosi poetsku višeznačnost. Najrašireniji prijevod havajske riječi ʻukulele glasi “buha koja skače” (ʻuku – buha, lele – skakati), što je bila slikovita referenca na nevjerojatnu brzinu kojom su prsti glazbenika letjeli po hvataljci. Drugo, kraljevsko tumačenje ponudila je posljednja havajska vladarica, kraljica Liliʻuokalani, koja je riječ tumačila kao “dar koji je došao k nama”, naglašavajući time zahvalnost za instrument koji je postao duša havajskog naroda.

Sastavni dijelovi

Iako minijaturan, ukulele posjeduje kompleksnu anatomiju pažljivo projektiranu kako bi se iz malog volumena tijela izvukla maksimalna akustička rezonancija. Ključni sastavni dijelovi uključuju:

• Tijelo (rezonator): Sastoji se od gornje ploče (glasnjače), donje ploče (leđa) i oboda (stranica). Glasnjača je najvažniji akustički element na kojem se nalazi zvučni otvor (rozeta), kroz koji se projicira zvuk stvoren titranjem žica.
• Kobilica (most): Drveni element zalijepljen na glasnjaču koji drži žice preko sedla (donjeg plastičnog ili koštanog praga) te prenosi vibracije žica izravno na rezonantnu ploču.
• Vrat i hvataljka: Vrat je izrađen od čvrstog drva, a na njegovoj gornjoj površini nalazi se hvataljka (fretboard) s precizno postavljenim metalnim pragovima (frets) koji definiraju polutonove.
• Glava (glava vrata): Vrh instrumenta na kojem se nalaze mehanizmi za ugađanje (mašinice ili klinovi) te gornji prag (konjić) preko kojeg žice prelaze s hvataljke na zatezače.
• Žice: Izvorno izrađivane od životinjskih crijeva, danas se primarno koriste najlon, nylgut ili fluorougljik, što instrumentu daje čist i dugotrajan ton.

Veličine i specifičnost ugođavanja

Tijekom 20. stoljeća razvile su se četiri standardne veličine ukulelea, od kojih svaka ima različitu menzuru (duljinu vibrirajuće žice) i tonski volumen:

1. Sopran (oko 53 cm): Izvorni, tradicionalni model s najsvjetlijim i najprepoznatljivijim tonom.
2. Koncert (oko 58 cm): Nešto veće tijelo i duži vrat, pruža puniji ton i više prostora za prste.
3. Tenor (oko 66 cm): Omiljen među solistima i profesionalcima zbog snažnog volumena i bogatog dinamičkog raspona.
4. Bariton (oko 76 cm): Najveći model koji se ugađa identično kao prve četiri žice gitare (D-G-H-E), gubeći tipičnu visoku intonaciju soprana.

Akustička tajna standardnog ukulelea (sopran, koncert i tenor) leži u takozvanom re-entrant ugođaju (C6: g’ – c’ – e’ – a’). Za razliku od većine žičanih instrumenata gdje su žice poredane sekvencijalno od najdublje prema najvišoj, četvrta žica (G) na ukuleleu ugođena je za oktavu više nego što bi se očekivalo – ona je viša od treće (C) žice. Ovaj raspored stvara prepoznatljivi “zbijeni”, vedri harmonijski raspon bez dubokog basa.

Primjena u glazbi

Nakon što je postao temelj havajske folklorne tradicije i neizostavan pratilac hula plesa, ukulele je doživio eksplozivan prodor na američki kontinent nakon Međunarodne izložbe Panama-Pacifik u San Franciscu 1915. godine. U razdoblju ludih dvadesetih (Roaring Twenties), postao je neizostavan rekvizit Tin Pan Alley skladatelja i američke jazz scene. Zbog prenosivosti i pristupačne cijene, note za popularne pjesme tog doba redovito su tiskane s dijagramima akorda upravo za ukulele.

Kroz desetljeća, primjena ukulelea neprestano se širila izvan tradicijskih okvira. U Velikoj Britaniji, komičar i glazbenik George Formby učinio je ukulele (odnosno njegovog hibridnog rođaka, banjolele) ikonom britanskog vaudevillea i ratnog morala. Detaljnije uvide u evoluciju instrumenata i muzikološke studije trzalačkih instrumenata pruža arhiv Grove Music Online.

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća dogodila se prava globalna renesansa instrumenta. Havajski virtuoz Israel Kamakawiwoʻole osvojio je svijet svojom melankoličnom i dirljivom medlejem pjesama “Over the Rainbow / What a Wonderful World”, dokazavši koliku emotivnu dubinu posjeduje ovaj maleni instrument. Suvremeni virtuozi poput Jakea Shimabukura pomaknuli su tehničke granice instrumenta izvodeći kompleksne aranžmane rock klasika (poput Queenove “Bohemian Rhapsody”), flamenca i klasične glazbe. Danas je ukulele standardan instrument u indie-popu, folk glazbi, a koriste ga i stadionski izvođači poput Eddieja Veddera, Billie Eilish i sastava Twenty One Pilots.

Zanimljivosti i anegdote

• Opsesija Georgea Harrisona: Legendarni gitarist The Beatlesa bio je strastveni promicatelj ukulelea. Harrison je običavao u prtljažniku svoga automobila uvijek voziti nekoliko desetaka instrumenata koje bi dijelio prijateljima, poznanicima i kolegama glazbenicima kako bi, prema vlastitim riječima, “širio radost”. Smatrao je da nitko ne može ostati neraspoložen držeći ukulele.
• Svirka u lunarnoj karanteni: Nakon povratka na Zemlju s povijesne misije Apollo 11 1969. godine, astronauti Neil Armstrong, Buzz Aldrin i Michael Collins morali su provesti tri tjedna u strogoj izolaciji Mobilne karantenske jedinice. Armstrong je, kako bi prekratio vrijeme i odagnao stres povijesnog pothvata, u karanteni redovito svirao ukulele.
• Mnemotehnička pjesmica: Generacije glazbenika diljem svijeta ugađaju ukulele pomoću glasovite onomatopejske melodije “My dog has fleas” (“Moj pas ima buhe”), koja precizno oponaša tonove re-entrant štima: G – C – E – A.
• Najmasovniji orkestri: Ukulele drži nekoliko Guinnessovih rekorda za najveće glazbene ansamble istog instrumenta. Redovito se okupljaju orkestri od preko dvije do tri tisuće svirača koji istodobno izvode iste skladbe, demonstrirajući jedinstvenu inkluzivnost ovog instrumenta.