Tamburica: Tradicionalni Žičani Instrument | Sve o Tamburi

Uvod

Rijetko koji instrument u kolektivnoj svijesti panonskoga i balkanskog podneblja budi toliku bujicu emocija, nostalgije i iskonskoga derta kao tamburica. Iako na prvi pogled skromnih dimenzija, ova čarobna trzalačka lutnja posjeduje nevjerojatan dinamički raspon: od najtišeg, sjetnog treptaja koji para dušu u kasnonoćnim birtijama, do gromoglasnog, virtuoznog orkestralnog krešenda koji puni prestižne koncertne dvorane. Tambura nije tek drvena kutija sa žicama; ona je zvučni arhetip jednoga podneblja, instrument čiji ton pulsira u ritmu slavonskih ravnica, srijemskih vinograda i podravskih šuma. Detaljniji uvid u njezinu definiciju i klasifikaciju donosi Hrvatska enciklopedija, koja je svrstava među temeljne simbole tradicijske glazbene baštine.

Povijest i nastanak

Geneza tambure vodi nas na fascinantno putovanje kroz stoljeća i kontinente. Muzikološka istraživanja potvrđuju da njezini korijeni sežu duboko u drevni Orijent i prostore Mezopotamije, gdje su se razvili njezini pradavni preci iz porodice dugovratih lutnji, poznati kao tanbur. O evoluciji tih instrumenata kroz rane civilizacije iscrpno piše Encyclopaedia Britannica, prateći put kojim se ovaj tip instrumenta širio Azijom i Europom.

Na prostore jugoistočne Europe tamburu donose Osmanlije tijekom svojih osvajanja u 14. i 15. stoljeću. U početku se instrument zadržao kao solističko glazbalo – poznato kao samica, dangubica ili kuterevka – uz koje su pastiri i samotnjaci kratili duge sate, prateći vlastiti pjev ili pripovijedanje epskih pjesama. Međutim, pravi procvat i revolucionarna transformacija tambure dogodit će se tijekom 19. stoljeća, pod snažnim utjecajem ilirskog pokreta i buđenja nacionalne svijesti.

Prijelomni trenutak zbio se 1847. godine u Osijeku, kada je Pajo Kolarić osnovao prvi građanski tamburaški zbor od šest svirača. Time je započeo proces njezine orkestracije. Tijekom desetljeća, majstori graditelji i glazbeni teoretičari razvili su nekoliko sustava ugađanja i konstrukcija, među kojima su povijesno najvažniji bili sustav Milutina Farkasa te kasniji, danas općeprihvaćeni, srijemski četveroglasni kvartni sustav koji je tamburi omogućio tehničku i harmonijsku ravnopravnost sa zapadnoeuropskim klasičnim instrumentima.

Sastavni dijelovi

Tamburica je remek-djelo tradicijskoga graditeljstva (luthierstva). Svaki njezin segment pažljivo je odabran i obrađen kako bi se postigla specifična zvonkost i rezonancija.

Trup (korpus)

Rezonantna kutija izrađuje se od tvrdog drveta poput javora, trešnje, oraha ili šljive. Trup može biti izdubljen iz jednog komada drva (kod starijih i arhaičnih modela) ili građen spajanjem više savijenih rebara (daska), slično gitari ili mandolini.

Glasnjača (gornja ploča)

Ključni akustički dio instrumenta. Izrađuje se od najkvalitetnije, ravnomjerno raspoređene rezonantne smreke ili jele. Na njoj se nalaze zvučni otvori (oduške, glasnice) koji mogu biti izvedeni kao nekoliko manjih rupica u obliku rozete ili kao jedan ovalni otvor. Ispod glasnjače nalaze se pažljivo profilirane drvene letvice (harmonijske gredice) koje raspoređuju pritisak žica i oblikuju boju tona.

Vrat i hvataljka

Vrat instrumenta mora biti stabilan i čvrst, pa se najčešće izrađuje od tvrdog javora. Na prednjoj strani nalazi se ravna ili blago zaobljena hvataljka (od palisandera ili ebanovine) s ugrađenim metalnim prečnicama (pragovima) koje dijele vrat na polutonove, omogućujući čisto intoniranje tonova unutar kromatike.

Glava i mehanizam za ugađanje

Na vrhu vrata nalazi se glava s ugrađenim pužnim metalnim vijcima (čivijama) koji omogućuju precizno zatezanje žica. Nekada su se koristili drveni klinovi, slično onima na violini.

Kobilica i žice

Kobilica (konjić) stoji na glasnjači i prenosi vibracije žica na tijelo instrumenta. Tamburice koriste čelične žice, pri čemu su dublje žice dodatno omotane (opredene) finom brončanom ili posrebrenom žicom. Zvuk se dobiva trzanjem pomoću trzalice (trzlica), koja se nekoć radila od goveđeg roga ili kore divlje trešnje, dok se danas primarno koristi sintetički materijal ili pleksiglas.

Primjena u glazbi

Iako tamburu primarno vezujemo uz tradicijsku i starogradsku glazbu, njezina je uloga u suvremenoj kulturi znatno kompleksnija i raznovrsnija. Tamburaški ansambl funkcionira po principu simfonijskog orkestra, podijeljen na specifične instrumentalne glasove:

• Bisernica (prim): Najmanji instrument, visokog i prodornog tona, zadužen za vođenje glavne melodije i virtuozne bravure.
• Brač (basprim): Nešto veći instrument baršunastog tona koji svira kontramelodije, tercne terce i vodeće dionice u nižem registru.
• Čelo i čelović: Instrumenti koji popunjavaju srednje registre, dajući orkestru puninu i specifičan zvuk nalik violončelu.
• Bugarija (kontra): Harmonijski motor orkestra; instrument zadužen za ritmičku pratnju i akorde, stvarajući onaj prepoznatljivi “koračajući” puls.
• Berda (begeš, tamburaški bas): Najveći instrument u obitelji, pandan kontrabasu, stoji na tlu i pruža duboki, rezonantni ritmičko-harmonijski temelj.

Pored narodnih napjeva, tamburaška glazba pronašla je svoj dom u klasičnim kompozicijama domaćih skladatelja poput Josipa Andrića, Božidara Širole i Julija Njikoša. Brojni muzikološki radovi dostupni na znanstvenom portalu Hrčak elaboriraju uspješne adaptacije renesansne, barokne pa čak i suvremene avangardne glazbe za tamburaške orkestre. Posljednjih desetljeća tambura se briljantno stopila s popom, rockom i jazzom, dokazujući svoju nevjerojatnu stilsku prilagodljivost.

Zanimljivosti i anegdote

1. Legenda o Janiki Balažu: Jedan od najvećih virtuoza na tamburici, čuveni Janika Balaž, sa svojim je malim orkestrom “Osam tamburaša s Petrovaradina” očarao svijet. Priča se da je svirao na pariškoj Olympiji i u njujorškom Carnegie Hallu, a Jean-Paul Sartre je navodno nakon njegova koncerta izjavio da nikada nije čuo instrument koji toliko plače i smije se u isti mah. Janika je svirao na tamburici bisernici izrađenoj po posebnoj narudžbi, s nešto kraćom menzurom koja je odgovarala njegovim virtuoznim prstima.
2. Kora divlje trešnje kao tajna mekoće tona: Stariji tamburaši dugo su odbijali plastične trzalice. Vjerovalo se da najbolji ton daje trzalica izrezana iz kore divlje trešnje, ubrana isključivo u rano proljeće kada sokovi počinju kolati drvetom. Takva se kora kuhala u mlijeku i prešala pod teškim teretom kako bi postala istovremeno elastična i nesalomljiva.
3. Američki san tamburice: Valovi hrvatskih i istočnoeuropskih emigranata krajem 19. i početkom 20. stoljeća prenijeli su tamburicu u Sjedinjene Američke Države. U industrijskim gradovima poput Pittsburgha tamburaški su orkestri postali temelj očuvanja identiteta. Iz tog je fenomena proizašao slavni ansambl Duquesne University Tamburitzans, najdugovječnija sveučilišna putujuća folklorna trupa u SAD-u, koja desetljećima pronosi slavu ovog instrumenta američkim kontinentom.