U svom izlaganju na platformi TED Talks, renomirana umjetnica Sarah Sze povela nas je na kaleidoskopsko putovanje kroz svoj rad, istražujući kako njezine imerzivne instalacije zamagljuju granice između vremena, sjećanja i prostora. Sze je naglasila svoju težnju da kroz materijale pronađe smisao svijeta oko nas, stvarajući djela koja se protežu od zidova do zgrada, ali ultimativno teže zauzeti mjesto u sjećanju.
Sarah Sze: Od svakodnevnih predmeta do živih instalacija
Sze je objasnila kako je njezin umjetnički put započeo preispitivanjem vrijednosti predmeta. Nakon desetljeća slikanja, odlučila je “očistiti ploču” i postaviti pitanje: “Zašto i kako objekti za nas stječu vrijednost?” Počela je sakupljati masovno proizvedene, lako dostupne materijale poput čačkalica, pribadača ili komadića toaletnog papira, s ciljem da kroz uloženu energiju, ruku i vrijeme, ti predmeti steknu novu vrijednost unutar umjetničkog djela.
“Željela sam da djelo oživi. Željela sam ga skinuti s postolja, da nema okvira oko sebe, da iskustvo ne bude da ste došli do nečega što vam je rečeno da je važno, već da to otkrijete u svoje vrijeme.”
Kroz svoje eksperimente, Sze je nastojala zamagliti granice između skulpture, slikarstva i instalacije, vjerujući da te kategorije nisu bitne u načinu na koji doživljavamo svijet. Njezin rad često uključuje igru s percepcijom vremena i sjećanja, kao što je to slučaj s njezinom serijom “Afterimage”, koja istražuje unutarnje slike i kako se sjećanja pohranjuju i mijenjaju u našem umu. Od početnih skica do monumentalnih instalacija koje se protežu kroz javne prostore, Sze stvara djela koja pozivaju promatrača da preispita vlastitu percepciju stvarnosti.
“Neovisno o tome gdje se bilo koji od ovih komada na kraju nađe, prava poanta za mene je da završe u vašem sjećanju tijekom vremena i da generiraju ideje izvan sebe.”
Trenutno, Sarah Sze radi na novim projektima, uključujući trajnu instalaciju “Fallen Sky” u Hudson Valleyu, koja simbolizira planetarij koji se konačno spustio i ukorijenio u zemlju, te ponovnu instalaciju djela iz 2013. u MOMA-i, gdje je sam alat – njihalo – dio skulpture, stvarajući napetost između ljepote i potencijalnog uništenja. Njezin cilj ostaje isti: stvoriti djela koja žive u sjećanju i inspiriraju nove ideje.
