Licitar: kako je mali kolač postao jedan od prepoznatljivih simbola Hrvatske

Ako ste ikada bili na proštenju u Hrvatskom zagorju, teško da ste mogli proći pokraj licitara, a da ih ne primijetite. Crveni, žuti, zeleni i bijeli, ukrašeni natpisima i sitnim detaljima, izloženi među drugim tradicijskim proizvodima. Ipak, jedan oblik posebno se urezao u kolektivno pamćenje: crveno licitarsko srce. Danas ga prepoznajemo gotovo bez razmišljanja. Poklanja se za različite prigode, kupuje kao uspomena iz Hrvatskog zagorja i pojavljuje na turističkim fotografijama. No licitar nije nastao kao suvenir, a njegova je priča mnogo starija od današnje predodžbe o njemu.

Riječ je o proizvodu medičarskog obrta, tradiciji koja je na području sjeverne Hrvatske stoljećima povezivala proizvodnju, trgovinu, obiteljski zanat i običaje lokalnih zajednica. Medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske 2010. godine upisan na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Od medičarskog obrta do licitara

Povijest licitara dio je šire europske tradicije medičarstva. Izrade medičarskih proizvoda razvijala se još u srednjem vijeku, osobito u srednjoj Europi, a s vremenom je stigla i na područje Hrvatske.

U sjevernoj Hrvatskoj medičarski se obrt postupno razvio u prepoznatljivu lokalnu tradiciju. Medičari nisu proizvodili samo ono što danas nazivamo licitarima. Bavili su se i proizvodnjom meda i svijeća, a njihov se posao često povezivao s voskarstvom. Važno mjesto u njihovom poslovanju imali su sajmovi, proštenja i hodočašća. Ondje su se okupljali brojni ljudi, pa je za obrtnike to bilo prirodno mjesto za prodaju proizvoda.

Licitari su pritom imali jednu praktičnu prednost: za razliku od mnogih drugih slastica, mogli su dugo trajati. Nisu se nužno kupovali da bi ih se odmah pojelo. Često su služili kao dar ili uspomena Od prehrambenog proizvoda s vremenom postaju predmet koji nosi određenu poruku.

U čemu leži posebnost licitarskog srca

Među različitim oblicima licitara srce je s vremenom postalo najprepoznatljivije. Njegova simbolika prilično je jasna – pokloniti nekome srce znači pokazati naklonost, ljubav ili bliskost. Licitarska su se srca zato darivala dragim osobama, a posebno su mjesto imala u ljubavnim i svadbenim običajima. Na njima su se mogli naći inicijali, imena, poruke ili drugi osobni detalji.

Time je svaki licitar mogao postati svojevrstan osobni predmet. Nije bio samo jedan od mnogih jednakih proizvoda na štandu, nego pomno odabran dar za dragu osobu. Sam UNESCO navodi licitarsko srce kao najčešći motiv među proizvodima sjevernohrvatskog medičarskog obrta.

Kako se izrađuje licitar

Na prvi pogled licitar djeluje jednostavno: oblikovano tijesto, crvena boja i  na kraju ukrasi. No tradicionalna izrada zahtijeva dosta iskustva. Osnovu čine brašno, šećer, voda i soda bikarbona, uz dodatak začina. Tijesto se priprema i oblikuje, a zatim slijedi pečenje i sušenje. Nakon toga licitar dobiva svoj karakterističan izgled – ukrašava se bojama i različitim ornamentima.

Završna obrada daje licitaru onaj upečatljivi izgled. Ukras nije samo dodatak, nego važan dio cijelog postupka. Na licitaru se mogu pojaviti floralni motivi, natpisi, različiti ornamenti, a često i malo ogledalo. Ogledalo je jedan od detalja po kojima se licitar može prepoznati. Danas ga uglavnom doživljavamo kao ukras, ali ono pokazuje i koliko je izgled proizvoda bio važan. Licitar je trebao privući pogled i izdvojiti se među drugim proizvodima koji su se prodavali na sajmovima i proštenjima.

Marija Bistrica i licitarski zanat

Kada govorimo o hrvatskoj tradiciji licitara, posebno mjesto zauzima Marija Bistrica. Kao jedno od najvažnijih hrvatskih hodočasničkih punktova, stoljećima je privlačila velik broj ljudi, a time i obrtnike koji su na takvim okupljanjima prodavali svoje proizvode.

Medičari su bili dio tog svijeta. Hodočasnici su kupovali njihove proizvode i nosili ih kući, često kao uspomenu ili dar. Takva su okupljanja ujedno bila važna i za opstanak obrta. Tradicija se nije održavala zato što ju je netko formalno proglasio vrijednom, nego zato što je imala svoje mjesto u životu ljudi. Netko je izrađivao licitare, netko ih kupovao, netko darivao, a netko ih godinama čuvao.

Zanat koji se prenosi iskustvom

Jedan od ključnih elemenata medičarskog obrta jest način na koji se znanje prenosilo. Tradicionalno se zanat pekao kod iskusnijih majstora i unutar obitelji. Nije bilo dovoljno znati recept. Trebalo je naučiti kako pripremiti tijesto, procijeniti njegovu kvalitetu, pravilno ga oblikovati, ispeći i osušiti, a zatim ga ukrasiti. Takve se vještine teško mogu potpuno prenijeti pisanom uputom. Dio znanja stječe se tek kroz praksom i ponavljanjem. U tome se i krije razlog zbog kojega UNESCO ovaj obrt nije promatrao samo kao proizvodnju određene vrste slastica. Na Reprezentativni popis upisana je živa tradicija koja obuhvaća znanje, vještine i običaje povezane s medičarskim zanatom.

Što zapravo znači UNESCO-ov upis

Često ćemo čuti da je „licitar pod UNESCO-ovom zaštitom”, ali to može stvoriti pogrešan dojam. Upis se odnosi na medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske i na znanja i prakse povezane s njim. To je dio nematerijalne kulturne baštine, što znači da se naglasak stavlja na ljude i znanje koje se prenosi, a ne samo na konačni proizvod. Odluka o upisu donesena je 2010. godine u Nairobiju. Time je tradicija sjevernohrvatskog medičarskog obrta dobila međunarodno priznanje, ali njezina je vrijednost postojala mnogo prije toga.

Od tradicijskog obrta do turističkog simbola

Danas licitar ima i novu ulogu. Postao je jedan od prepoznatljivih simbola sjeverne Hrvatske, ali i hrvatske turističke ponude općenito. Obrti koji žele opstati moraju pronaći svoje mjesto u suvremenom svijetu, a licitar je u tome prilično uspješan.

Ipak, bilo bi šteta svesti ga samo na suvenir. Jer iza svakog licitara stoji puno više od prepoznatljive crvene boje. Tu je povijest jednog obrta, način rada koji se prenosio s naraštaja na naraštaj, povezanost s proštenjima i sajmovima te običaj darivanja koji je proizvodu dao osobno značenje. Zanimljivo je i to da se licitari i danas najčešće ne doživljavaju kao obična hrana, mnogi ih kupuju kako bi ih sačuvali. To dosta govori o tome što su s vremenskim odmakom evolvirali.

Licitar kao dio svakodnevnog kulturnog pamćenja

Kulturna baština često se povezuje s velikim građevinama, muzejima, starim dokumentima i umjetničkim djelima. Licitar pripada jednoj drugoj vrsti baštine. On je malen, svakodnevan i povezan s običnim ljudskim situacijama.  Zbog toga je njegova povijest istodobno i povijest običnog života. Licitar nije predmet koji možemo razumjeti samo kroz njegov izgled. Njegovo značenje nastaje iz svega što se oko njega događalo – od načina na koji je izrađen do razloga zbog kojega ga je netko odlučio pokloniti.

Zašto licitar i danas ima smisla

U vremenu kada gotovo sve možemo proizvesti brzo i u velikim količinama, ručno izrađen predmet dobiva jednu novu vrijednost. Ne zato što je nužno savršen, nego zato što iza njega stoje vrijeme, vještina i konkretan čovjek. Licitarsko srce pritom je dobar primjer kako tradicija može ostati prepoznatljiva, a ipak pronaći nove načine da preživi.

Nekada se kupovalo na sajmu ili proštenju, danas se kupuje kao suvenir. Izgled se može mijenjati, kao i prilike u kojima se licitar poklanja, ali osnovna ideja ostaje ista. Napraviti nešto rukama, ukrasiti ga i dati nekome. Zato je licitar mnogo više od lijepog crvenog srca. On je mali proizvod velikog zanata i jedan od rijetkih tradicijskih predmeta koji je uspio prijeći put od svakodnevnog obrta do međunarodno priznate kulturne baštine, a da pritom nije izgubio svoju izvornu svrhu – da bude predmet koji ljudi osobno izrađuju, kupuju i poklanjaju.