Fagot: Vodič kroz drveni puhački instrument

Uvod

U raskošnom svijetu simfonijskog orkestra rijetko koji instrument posjeduje tako višeslojan karakter poput fagota. Ovaj drveni puhački instrument s dvostrukim jezičkom istovremeno je temelj basovske linije i iznimno ekspresivan solist. Zbog svoje sposobnosti da u jednom trenutku zvuči duboko melankolično, a već u sljedećem komično i groteskno, fagot često nazivaju „filozofom i komičarem orkestra“. Njegov prepoznatljiv, sonoran i lagano nazalan ton stoljećima plijeni pažnju skladatelja, dajući orkestralnom tkivu toplinu i nezamjenjivu boju. Prema definiciji koju donosi Hrvatska enciklopedija, riječ je o instrumentu koji se razvio iz renesansnih preteča kako bi postao neizostavan stup klasične glazbe.

Povijest i nastanak

Korijeni fagota sežu u 16. stoljeće, u doba procvata renesansne polifonije. Glavni izravni predak današnjeg instrumenta bio je dulcian (tal. dulciana ili curtal), instrument izdubljen iz jednog komada drva s dvostrukom paralelnom cijevi povezanom na dnu u obliku slova „U“. Dulcian je bio praktično rješenje za problem glomaznih ravnih basovskih šalmaja koji su bili predugački za transport i sviranje.

Tijekom 17. stoljeća, pod utjecajem francuskih graditelja glazbala – ponajprije obitelji Hotteterre – dulcian doživljava transformaciju. Rastavljen je na četiri zasebna dijela, čime je omogućena znatno preciznija izrada konične bušotine i lakše ugađanje. Taj je instrument dobio naziv basson u Francuskoj, odnosno fagotto u Italiji (što doslovno znači „snop pruća“, aludirajući na izgled rastavljenih drvenih cijevi povezanih zajedno).

Pravi tehnološki procvat događa se u 19. stoljeću, kada su se razvila dva dominantna sustava gradnje:

• Njemački sustav (Heckel): Razvili su ga Carl Almenräder i Johann Adam Heckel. Ovaj sustav koristi 24 do 27 zaklopki, nudi ujednačen ton kroz sve registre i superiornu intonacijsku stabilnost. Danas je to globalni standard u većini svjetskih orkestara. Detaljan povijesni razvoj ovog sustava dokumentira i Encyclopaedia Britannica.
• Francuski sustav (Buffet): Zadržao je uži profil cijevi i drugačiji raspored zaklopki, nudeći svjetliji, vokalniji i fokusiraniji zvuk, no danas se koristi uglavnom u Francuskoj i dijelovima Latinske Amerike.

Sastavni dijelovi

Fagot je izuzetno kompleksan instrument. Kada bi se njegova cijev potpuno izravnala, bila bi dugačka otprilike 2,54 metra. Zahvaljujući dvostruko presavijenoj unutrašnjosti, instrument je dugačak oko 1,34 metra. Izrađuje se pretežno od kvalitetnog, godinama sušenog javora (najčešće gorskog javora), a sastoji se od šest ključnih elemenata:

1. Pisk (dvostruki jezičak)

Srce instrumenta čini dvostruki jezičak izrađen od trske vrste Arundo donax. Dvije precizno stanjene i profilirane pločice vibriraju pod pritiskom zraka sviračevih usana, stvarajući osnovni akustički impuls.

2. S-cijev (bocal)

Zakrivljena, tanka metalna cijev izrađena od mesinga ili srebra, na koju se natiče pisk. Njezina duljina i zakrivljenost ključne su za temeljno ugađanje instrumenta.

3. Krilna cijev (tenor joint)

Gornji dio instrumenta koji svirač drži lijevom rukom. Sadrži tonske rupe i zaklopke za proizvodnju tonova srednjeg i višeg registra.

4. Čizma (boot joint)

Donji, najmasivniji dio fagota u kojem se cijev savija u obliku slova „U“. Sadrži metalno koljeno na dnu zaštićeno poklopcem te složen mehanizam zaklopki kojima se upravlja objema rukama.

5. Duga cijev (bass joint)

Smještena paralelno uz krilnu cijev, duga cijev vodi zračni stup prema zvonu i sadrži mehanizme za najdublje tonove, kojima upravlja palac lijeve ruke.

6. Glava ili zvono (bell joint)

Završni, najviši dio instrumenta koji usmjerava zvuk prema gore i određuje rezonanciju najnižih tonova (poput tona B♭1). Često je ukrašen prstenom od bjelokosti ili bijele plastike.

Primjena u glazbi

Zbog impresivnog raspona od preko tri oktave (od B♭1 do otprilike e2), fagot ima izvanredno široku primjenu. U baroku je primarno služio kao oslonac bassa continua uz čembalo i violončelo, no Antonio Vivaldi prepoznao je njegov virtuozni potencijal napisavši čak 39 koncerata za ovaj instrument.

U klasičnoj epohi Wolfgang Amadeus Mozart sklada svoj antologijski Koncert za fagot u B-duru, K. 191, demonstrirajući njegovu lirsku prirodu. Romantizam i glazba 20. stoljeća donose pravu ekspanziju orkestralnih uloga za fagot, što zorno prikazuje i akustička arhiva Vienna Symphonic Library:

• Petar Iljič Čajkovski – 6. simfonija (Patetična): Mračan, šapćući solo fagota na samom početku prvog stavka savršeno dočarava duboku egzistencijalnu tjeskobu.
• Paul Dukas – Čarobnjakov učenik: Poznata, poskakujuća tema metle koja oživljava predstavlja vrhunac komične i ritmičke virtuoznosti instrumenta.
• Sergej Prokofjev – Peća i vuk: Fagot uvjerljivo portretira lik gunđavog, ali brižnog djeda svojim suhim, staccato motivima u dubokom registru.

Zanimljivosti i anegdote

Fagot je instrument prepun specifičnosti koje često iznenađuju i same glazbenike:

• Skandal na premijeri „Posvećenja proljeća“: Igor Stravinski započeo je svoj revolucionarni balet 1913. godine hipnotičkim solom fagota u ekstremno visokom registru (ton c2). Na praizvedbi u Parizu, skladatelj Camille Saint-Saëns navodno je ogorčeno upitao: „Ako je ovo fagot, koji je to onda instrument?“, ne prepoznavši boju instrumenta dovedenog do fizičkih granica.
• Kraljevstvo palčeva: Dok kod većine puhačkih instrumenata palčevi služe tek kao oslonac, kod fagota su oni najzaposleniji prsti. Lijevi palac samostalno upravlja s čak devet do jedanaest zaklopki, dok desni kontrolira četiri do pet!
• Umjetnost izrade trske: Među profesionalnim fagotistima uvriježeno je pravilo da je svirač onoliko dobar koliko je dobra njegova trska. Većina profesionalaca ne kupuje gotove piskove, već ih sami ručno izrađuju, precizno stružući trsku britvicama u stoti dio milimetra kako bi postigli željeni ton i otpor.
• Monstruozni brat – Kontrafagot: Fagot ima i svog većeg brata, kontrafagot, čija je cijev dugačka gotovo šest metara. On zvuči oktavu niže i sposoban je proizvesti neke od najdubljih tonova u cjelokupnom orkestru, izazivajući doslovne fizičke vibracije u koncertnoj dvorani.