There Will Be Blood recenzija – remek-djelo pohlepe (2007)

Uvod i dojam

Postoje filmovi koji vas ne pokušavaju osvojiti simpatičnošću, nego vas polako, neumoljivo guraju u neugodan, ali fascinantan svijet. There Will Be Blood upravo je takvo iskustvo: monumentalna studija pohlepe, moći i samoće, snimljena s gotovo zastrašujućom sigurnošću autora koji točno zna što želi reći – i nema namjeru ublažiti poruku. Ovo nije film koji se gleda uz kokice; ovo je film koji se gleda uz tišinu.

Priča i scenarij

Radnja je smještena na prijelaz iz 19. u 20. stoljeće, u vrijeme američke naftne groznice. Pratimo uspon jednog čovjeka u svijetu sirovog kapitalizma, gdje su zemlja, resursi i ljudi tek sredstva za ostvarenje cilja. Scenarij, koji potpisuje Paul Thomas Anderson prema romanu Oil! Uptona Sinclaira, koristi povijesni kontekst kao poligon za mnogo širu i univerzalniju priču o ambiciji bez granica.

Narativ je namjerno spor i često lišen klasičnih dramaturških “sidara”. Umjesto jasnih objašnjenja i emocionalnih vodiča, film gradi značenje kroz geste, poglede i tišinu. Anderson ne podcjenjuje publiku; naprotiv, zahtijeva aktivno gledanje i strpljenje, nagrađujući ga slojevitim portretom društva u nastajanju.

Gluma i likovi

Daniel Day-Lewis u ulozi Daniela Plainviewa isporučuje jednu od najslavnijih glumačkih transformacija u modernoj kinematografiji. Njegova izvedba je istovremeno magnetična i odbojna, precizna do najsitnijeg pokreta. Plainview je lik koji se ne objašnjava riječima, već držanjem tijela, pogledom i načinom na koji zauzima prostor. Nije čudo da je ova uloga nagrađena Oscarom.

Paul Dano, u dvostrukoj ulozi, služi kao savršen kontrapunkt glavnom liku. Njegova energija, nervoza i fanatičnost stvaraju tenziju koja se osjeća u gotovo svakoj zajedničkoj sceni. Sporedni glumci, uključujući Ciarána Hindsa i Kevina J. O’Connora, dodatno obogaćuju svijet filma, iako je jasno da je ovo prvenstveno duel dviju snažnih glumačkih sila.

Vizualni stil i glazba

Direktor fotografije Robert Elswit koristi široke kadrove i prirodno svjetlo kako bi naglasio surovost krajolika i sićušnost čovjeka pred vlastitom ambicijom. Vizualni stil je ogoljen, gotovo asketski, ali nikad dosadan. Svaki kadar djeluje promišljeno i tematski utemeljeno.

Glazba Jonnyja Greenwooda (Radiohead) dodatno pojačava nelagodu. Umjesto klasičnog filmskog soundtracka, dobivamo disonantne, često agresivne kompozicije koje ne prate emocije, već ih provociraju. To je glazba koja ne umiruje, nego destabilizira – savršeno u skladu s filmom.

Režija

Paul Thomas Anderson ovdje demonstrira potpunu autorsku kontrolu. Njegova režija je samouvjerena, ali nikad razmetljiva; tempo je spor, ali precizan. Anderson dopušta scenama da “dišu”, vjerujući u snagu slike i glume više nego u dijalog. Rezultat je film koji se ne prilagođava publici, već traži da se publika prilagodi njemu.

Zaključak

There Will Be Blood nije film za svakoga, ali za one koji cijene ozbiljnu, zahtjevnu kinematografiju, riječ je o nezaobilaznom djelu. Ovo je film koji se ne zaboravlja lako, koji potiče rasprave i ostaje u mislima dugo nakon odjavne špice. Preporučuje se gledateljima koji traže više od pukog zapleta – onima koji žele film kao iskustvo.