Slobodan izbor

Opis lektire za najmlađe

Zazvonilo školsko zvono. Školska graja. Kako da vam ne razgali srce na kolonu, kolone prvačića. Đaci prvaši. Bruji škola, od prvog do osmog. A, B, C, D, … Došao je dan dan masovnog ulaska u školske učionice i samo da vam opet ponovim i kažem, kazuje nam Sanja Poljak, o lektiri:

– Popisa lektire više nema. Ne postoji službeni popis lektire.

I to je tako već nekoliko godina otkad je usvojen u Saboru novi Kurikulumi za nastavni predmet Hrvatski jezik. A što to zapravo znači, to da popisa lektire više nema? To znači SLOBODU IZBORA. To znači da svaki učitelj sam ili u dogovoru s učenicima ili čak i u dogovoru s roditeljima na početku nastavne godine bira što će djeca čitati te godine. Uistinu, ne postoji OBAVEZNA LEKTIRA i ne MORA se ništa čitati što djetetu nije drago. Svatko tko vam kaže drugačije, nije tako. Tragom toga, kao onaj koji vjeruje, skoro pa fan Nevjernog Tome, ipak provjerava. Kad se samo sjetim kako su neki upadali u lektire, zvoneći o nečije rukave, utrpavajući se tamo gdje im nije mjesto.

Popisi za obavezno čitanje književnih djela prestali su važiti upravo zbog ukazane potrebe SLOBODNOG IZBORA knjiga za djecu koja će djeca čitati jer se pokazalo da djela koja su na popisu još iz 2006. nisu za današnju djecu baš sva primjerena i da su nekoj djecu s obzirom na njihov vlastiti jezični razvoj teška, nerazumljiva za čitanje. Svaka učiteljica sama odabire što će njena djeca čitati. I to, da više nema službenog popisa koji točno određuje kojih je dvadesetak knjiga za djecu se smiju čitati u školi, a sve ostale se samo smiju čitati kod kuće je prošlost. Iako je izbor popisa književnih djela za djecu potpuno slobodan često i dalje čujem kako djeca neku knjigu moraju pročitati jer je na popisu lektire. Pitam ja tada: – Na kojem popisu? – Pa na službenom popisu lektire. – Toga nema – kažem i tek tada se uvjerim da veći dio učitelja i roditelja ne zna da popisa nema. Postoje doduše neki popisi, recimo, predložene knjige u udžbenicima za hrvatski jezik, te popise i prijedloge za čitanje s uputama su napisale učiteljice autorice udžbenika, a nisu u udžbenicima zato jer su na službenom popisu lektire. I to, što su predložene knjige u odabranim udžbenicima, čak ni to ne znači da se baš te knjige moraju čitati kao lektira. Jer te su knjige odabrale autorice udžbenika i ne mora značiti da one vašim učenicima odgovaraju. I u tim udžbenicima su pretežno odabrani naslovi iz starih popisa… Međutim, to je već druga tema.

Od 2006. do danas nastalo je više od 1.500 novih slikovnica i knjiga za djecu koje su izvrsne, samo im vrata naših škola nisu širom otvorena. Tih novih 1.500 naslova žudi i čeka da dođu u dodir s djecom, da uđu u škole, da ih djeca slobodno biraju, međutim navika naređivanja djeci da čitaju ono što se MORA nikako da se ugasi i zamijeni novom navikom svakodnevnog čitanja slikovnica i knjiga prema vlastitom izboru, učitelja, djece, pa čak i roditelja…

– I sve što sad ja pišem, piše i u službenom dokumentu koji se zove Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik. A sve što sad pišem dobro znam jer sam sudjelovala u pisanju i stvaranju tog dokumenta kojima, vidim, još mnogima nije jasan.- Opet citiram Sanju Polak. Ono što je potpuno jasno je da u sadašnjem školskom dokumentu nigdje ne piše da učitelj djeci daje ono što se MORA ČITATI i što u službenom dokumentu piše.

Od 50 djela, knjiga i slikovnica koje dijete od 1. do 4. razreda treba i mora pročitati kao obavezno je šest klasika, a to su:

– Bajke i priče, Grimm, Andersen; Vlaku u snijegu, Družba Pere Kvržice, Mato Lovrak; Šegrt Hlapić, I. B. Mažuranić; Poezija Zvonimira Baloga i Grigora Viteza…

Sve ostale slikovnice i knjige koje djeca danas čitaju u školi kao djela za samostalno čitanje su knjige i slikovnice koje slobodno odabire učiteljica i njezina djeca. A mnogo, mnogo je učiteljica koje i dalje djeci i roditeljima govore da se ta i ta knjiga mora pročitati jer je na popisu. Deset dana prije početka nastave je dovoljno da svaka učiteljica ode u neku narodnu knjižnicu i u miru u tišini dječjeg odjela knjižnice odabere što će njezini učenici čitati. A da bi to mogla, treba se i ona upoznati s nekim od 1.500 novih slikovnica i knjiga koje će djeca sa zadovoljstvom čitati jer će ih razumjeti i biti im zanimljive. Jer i država napokon tu mogućnost podržava. Upućuje učitelje na to. Nadam se da to i u Zadru zaživi. Ne kao iznimka već kao pozitivna praksa.

IMA TOLIKO DIVNIH NOVIH KNJIGA ZA DJECU nastalih u posljednjih pet ili deset godina i nikako da te zbilja divne slikovnice i knjige uđu sretne u naše škole među današnju djecu. Najlakše je lupati po starom i govoriti da je to tako jer se tako mora. Ne mora se i tako piše u službenom dokumentu za hrvatski jezik, samo se dokumenti i nakon pet godina nakon što su na snazi – ne čitaju.

Sanja nam otvori oči. Sloboda izbora je sloboda. A izbor najbolje ocrtava kvalitetu i sužava, ništi prostor manipuliranjima u čemu su ovi prostori prvaci svijeta. I ako ga ima, svijeta, izvan ovog svijeta, prvaci planetarnoga sustava.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.