Restaurirani „Rondo” Zvonimira Berkovića predstavljen je u listopadu 2026. na Festivalu Lumière u Lyonu, jednom od najvažnijih europskih festivala posvećenih filmskoj baštini. Uvrštenje u program Lumière Classics posebno je priznanje za film koji je tijekom šest desetljeća zadržao mjesto u vrhu domaće kinematografije.
Restauraciju je provela Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva, uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, dok je tehnička obrada obavljena u ljubljanskom studiju Teleking. Radilo se u 4K rezoluciji, na izvornom negativu slike i negativu zvuka, materijalima prve generacije koji omogućuju najvjerniji mogući povratak izvornim fotografskim i zvučnim obilježjima filma.
Za ovaj modernistički klasik, čija se izražajnost u velikoj mjeri oslanja na nijanse crno-bijele fotografije i preciznost osvjetljenja, restauracija nosi izravnu estetsku važnost. Film Tomislava Pintera počiva na kontroliranim kontrastima, odnosu svjetla i sjene te kompozicijama u kojima prostor postaje aktivan sudionik dramske situacije. Svaka nova projekcija stoga je i prilika da se jasnije sagledaju izbori koji su oblikovali njegov upečatljiv vizualni identitet.
Intimna drama kao precizno komponirana cjelina
Snimljen 1966. godine, „Rondo” je dugometražni prvijenac Zvonimira Berkovića, redatelja i scenarista koji je u hrvatski film unio izrazito promišljen odnos prema dramaturgiji i filmskoj formi. Polazište je naizgled jednostavno: Mladen, sudac i neženja, nedjeljom posjećuje prijatelja Feđu, kipara, koji je također pasionirani šahist. Feđina supruga Neda postupno postaje težište emocionalnog trokuta koji mijenja odnose između troje protagonista.
Glavne uloge tumače Relja Bašić, Stevo Žigon i Milena Dravić. Njihova gluma počiva na suzdržanosti, odmjerenim reakcijama i napetosti između izgovorenoga i prešućenoga. Likovi se rijetko izlažu otvorenim emocionalnim ispadima, njihovi se odnosi razotkrivaju kroz ponašanje, poglede, stanke i promjene u svakodnevnim ritualima. Berković takvim pristupom stvara psihološku dramu čiji se intenzitet gradi postupno, s minucioznom pažnjom prema detalju.
Šahovska partija pritom ima ključnu dramaturšku funkciju i sugerira strategije kojima se likovi služe i izvan igre. Mladenova potreba za kontrolom, Feđina osjetljivost na promjene u vlastitom prostoru i Nedina pozicija među dvojicom muškaraca dobivaju dodatnu dimenziju kroz motiv poteza i protupoteza. Šah postaje model međuljudskih odnosa u kojima svaki sudionik pokušava predvidjeti idući potez drugoga, premda kao da ni sam ne upravlja svim posljedicama svojih odluka.
Rondo kao načelo filmske strukture
Glazbeni oblik u naslovu filma upućuje na strukturu u kojoj se osnovna tema vraća između različitih epizoda. Berković to načelo prenosi na film: nedjeljni susreti, poznati prostori i ponovljene situacije čine stabilan okvir unutar kojeg se odnosi na površini i ne mijenjaju. Ponavljanje pritom postaje sredstvo psihološke karakterizacije. Isti postupak, gesta ili razgovor u novom kontekstu dobiva potencijal za reinterpretaciju.
Glazba je time sastavni dio ovog kompleksnog dramaturškog sustava. Mozart i jazz pripadaju zvučnom svijetu filma u kojem se klasična forma susreće s urbanom suvremenošću šezdesetih godina prošloga stoljeća. Glazbene dionice oblikuju ritam prizora i pridonose karakterizaciji likova i složenom kontrastu kontrole i impulsa.
Berkovićev postupak posebno je zanimljiv zbog načina na koji povezuje različite umjetničke discipline. Ritam filma, raspored figura u prostoru i ponavljanje situacija funkcioniraju poput elemenata glazbene kompozicije, ponirući dublje od razine formalne dosjetke. Suptilno prateći unutarnji svijet aktera koji pokušavaju urediti vlastite osjećaje i biti ukorak s odnosima podložnima stalnim promjenama.
Tomislav Pinter i estetika prostora
Fotografija Tomislava Pintera jedan je od ključnih elemenata filma. Crno-bijela slika oblikuje zatvoren, precizno kontroliran vizualni svijet, u kojem interijeri, namještaj i kompozicija tijela sudjeluju u razvoju dramske napetosti. Kamera promatra likove s odmjerenom distancom, ostavljajući gledatelju prostor za iščitavanje njihovih odnosa.
Prostor u „Rondu” ima i društvenu dimenziju. Građanski interijer, predmeti i rituali sugeriraju način života u kojem se osjećaji izražavaju unutar jasno postavljenih konvencija, dok se iza te uređenosti postupno otkrivaju nesigurnosti, ljubomora i potreba za validacijom. Vizualna suzdržanost pritom odgovara ponašanju likova: ono što je prešućeno često je prisutno u samoj kompoziciji prizora.
Mjesto „Ronda” u hrvatskoj modernističkoj kinematografiji
Film nastaje u razdoblju intenzivnih promjena u jugoslavenskoj kinematografiji, kada se autorski film sve više udaljava od konvencionalnih narativnih obrazaca i okreće individualnom rukopisu i eksperimentiranju s formom. U tom je kontekstu „Rondo” karakterističan po svojoj discipliniranoj formi i načinu na koji intimnu priču preslikava na filmski izraz.
Berkovićev modernizam proizlazi iz precizne organizacije svih elemenata filma. Dramaturgija, gluma, fotografija, glazba i scenografija razvijaju se kao međusobno povezani dijelovi jedinstvene cjeline. Takav pristup omogućuje filmu da istodobno funkcionira kao psihološka drama i kao refleksija o obrascima ljudskog ponašanja.
Njegov ugled potvrđen je i u anketi filmskih kritičara iz 2021. godine, u kojoj je zauzeo drugo mjesto među najboljim hrvatskim filmovima svih vremena, čime je još jednom potvrdio kako svoju poziciju u okvirima nacionalnog filmskog kanona, tako i sposobnost izdržati novija kritička čitanja.
Lyon i međunarodna filmska baština
Festival Lumière, koji organizira Institut Lumière u Lyonu, izgradio je međunarodni ugled programima posvećenima restauriranim filmovima, retrospektivama i povijesti kinematografije. Uvrštenje „Ronda” u Lumière Classics smješta Berkovićev film u kontekst svjetske filmske baštine. Jednako tako, omogućuje mu susret s publikom koja hrvatsku kinematografiju možda poznaje tek fragmentarno.
Za hrvatsku kinematografiju, predstavljanje u Lyonu predstavlja dodatnu vidljivost izvan nacionalnih okvira. „Rondo” pritom ima prednost djela čija se vrijednost može iščitavati i bez detaljnog poznavanja kulturnog konteksta njegova nastanka. Preciznost režije, psihološka slojevitost i formalna dosljednost čine ga relevantnim čimbenikom u širem kontekstu europskoga autorskog filma šezdesetih godina.
Restauracija kao novi oblik gledanja
Restauriranje filma uvijek uključuje odnos prema izvorniku. Cilj je pritom ukloniti posljedice starenja i propadanja u mjeri u kojoj to dopuštaju dostupni izvori i restauratorski postupci, pritom vodeći računa o očuvanju materijalnih i estetskih karakteristika izvornika. Rad na izvornom negativu pritom omogućuje da se odluke temelje na materijalu najbližem onome iz kojeg je film prvotno izveden.
U slučaju „Ronda”, ovakav rad vraća pozornost detaljima koji su presudni za razumijevanje Berkovićeve režije: odnosu svjetla i sjene, preciznosti kompozicije i suptilnom ritmu izmjene prizora. Restauracija postaje dijielom filmske reinterpretacije, omogućujući publici da poznato djelo ponovno sagleda izoštrenijim pogledom.
Šezdeset godina nakon nastanka, „Rondo” ostaje film o ljudima koji pokušavaju razumjeti jedni druge, pritom se oslanjajući na pravila koja sami uspostavljaju i neprestano revidiraju. Njegova trajnost proizlazi iz spoja psihološke preciznosti i formalne discipline, a predstavljanjem restaurirane verzije na dvjema projekcijama održanim 11. i 13. listopada u Lyonu pružena je ponovljena prilika da se taj spoj nanovo razmotri na međunarodnoj sceni, još jednom istaknuvši promišljenost njegova filmskog jezika u obnovljenom ruhu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
