Rižinice: Arheološki lokalitet na kojemu se susreću Trpimirovo doba i antička Salona

Godine 1891. na Rižinicama, u zaleđu Solina, pronađen je ulomak kamene oltarne pregrade s natpisom koji sadržava ime kneza Trpimira. Nalaz je privukao pozornost don Frane Bulića, arheologa čija su istraživanja obilježila proučavanje Salone i njezine okolice. Važnost ulomka nije bila samo u njegovoj starosti ni u kvaliteti klesarske izrade. Natpis je pružio materijalnu potvrdu povezanosti lokaliteta s hrvatskim knezom iz 9. stoljeća, poznatim i iz pisanih povijesnih izvora.

Rižinice su time postale jedno od važnih mjesta za proučavanje ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti. Arheološki nalazi s lokaliteta otvaraju čitav spektar pitanja: koja je bila funkcija prostora prije dolaska srednjovjekovne zajednice, kakvu je ulogu imao u vrijeme kneza Trpimira i kako su se na njemu mijenjali sakralni i pogrebni običaji.

Trpimirovo ime u crkvenom prostoru

Na ulomku oltarne pregrade sačuvan je natpis koji se čita kao PRO DUCE TREPIME(ro), odnosno natpis povezan s knezom Trpimirom. Budući da je riječ o fragmentu, njegovo se tumačenje temelji na sačuvanom tekstu, obliku slova i arheološkom kontekstu. Ulomak pripada crkvenom inventaru, a ne samostalnom spomeniku podignutom vladaru.

Oltarna pregrada (septum) bila je sastavni dio liturgijskog prostora, kojim se razdvajao prostor svetišta od prostora namijenjenog vjernicima. Urezivanje vladareva imena u takav element upućuje na povezanost kneževske vlasti i crkvene ustanove, premda sam natpis ne daje dovoljno podataka za potpunu rekonstrukciju okolnosti njegova nastanka.

Za povjesničare i arheologe osobito je važno što se ime može povezati s Trpimirom, hrvatskim knezom iz 9. stoljeća. Njegova je vladavina poznata i iz isprave datirane u 852. godinu, koja svjedoči o političkim i crkvenim odnosima njegova vremena. Natpis iz Rižinica pripada drugoj vrsti izvora. Umjesto, primjerice, funkcije darovnice ili reguliranja pravnih odnosa, donosi opipljiv trag kneževe prisutnosti u sakralnom prostoru.

Samostanski kompleks i njegova funkcija

Rižinice se u hrvatskoj historiografiji povezuju s benediktinskim samostanom koji se pripisuje vremenu kneza Trpimira. Takva interpretacija uklapa se u širi kontekst ranosrednjovjekovne Dalmacije, u kojoj su samostanske zajednice imale važnu ulogu u širenju i organizaciji kršćanskoga života. Međutim, pitanje točne organizacije kompleksa i pojedinih faza njegova razvoja valja razmatrati na temelju konkretne arheološke dokumentacije, a ne samo povijesne predaje.

Istraživanja koja su uslijedila nakon pronalaska natpisa otkrila su ostatke crkvene građevine, arhitektonske ulomke i grobove. Njihov raspored i međusobni odnosi važni su za određivanje funkcije lokaliteta. Arheološki ostaci ne pružaju uvijek jednoznačne odgovore: građevine su mogle biti pregrađivane, pojedini elementi premještani, a isti je prostor tijekom vremena mogao služiti različitim namjenama.

Prostor stariji od hrvatske kneževine

Rižinice nisu nastale u prostoru bez prethodne povijesti. Njihov položaj u zaleđu Salone smješta ih u krajolik koji je stoljećima bio povezan s antičkim gradom i njegovim gospodarskim zaleđem. Ostaci starijih građevina i ponovno upotrijebljeni kameni elementi upućuju na slojevitu uporabu prostora, kakva je česta na lokalitetima na kojima se antičko nasljeđe nastavilo koristiti u kasnijim razdobljima.

U arheologiji se za ponovno korištenje starijih građevinskih elemenata primjenjuje pojam spolijacija. Kamen iz starijih građevina mogao je biti ugrađen u novo arhitektonsko rješenje ili iskorišten za izradu grobnih konstrukcija. Takva praksa nije nužno podrazumijevala namjerno čuvanje sjećanja na starije razdoblje, već je počivala na mnogo praktičnijim razlozima. Često je bila posljedica dostupnosti kvalitetnoga građevinskog materijala, a danas istraživačima pruža mogućnost praćenja kretanja i promjene funkcije pojedinih elemenata.

Ovakva je višeslojnost u tumačenju ključna za razumijevanje Rižinica. Lokalitet se ne može promatrati izdvojeno od antičke Salone i njezina zaleđa, nego kao dio širega povijesnog prostora u kojem su se mijenjali naseljenost, vjerske prakse i načini korištenja građevina. Pritom valja biti oprezan s tvrdnjama o izravnom kontinuitetu između antičke građevine i srednjovjekovnoga samostana. Blizina starijih ostataka i njihova ponovna uporaba ne dokazuju same po sebi da je na istome mjestu bez prekida postojala organizirana zajednica. Za preciznije su zaključke potrebni kronološki i stratigrafski utemeljeni podaci koji omogućuju utvrđivanje odnosa između pojedinih građevinskih faza.

Grobovi kao izvor podataka o stanovnicima lokaliteta

Tijekom istraživanja provedenih 2011. godine otkrivena su dva sarkofaga i grob između njih. Antropološkom analizom ostataka iz jednoga sarkofaga utvrđeno je da su ondje bili pokopani muškarac, žena i dijete, dok su u zasebnom grobu pronađeni ostaci odrasloga muškarca. Stupanj očuvanosti kostiju razlikovao se među grobnim cjelinama, što je važno pri procjeni mogućnosti i ograničenja antropološke analize.

Pokapanje više osoba u istome sarkofagu otvara pitanje odnosa među pokojnicima. Je li riječ o članovima iste obitelji, sukcesivnim ukopima ili trećim pogrebnim praksama? Bez dodatnih podataka, primjerice rezultata genetičkih analiza i preciznije kronološke procjene, takva se pitanja ne mogu riješiti sa sigurnošću.

Ni monumentalnost groba sama po sebi nije dovoljna za određivanje društvenoga položaja pokojnika. Sarkofazi mogu upućivati na ulaganje većih materijalnih sredstava, ali društveni status potrebno je procjenjivati uzimajući u obzir cjelokupan grobni kontekst, kronologiju, eventualne priloge i usporedive nalaze. Antropološki nalazi omogućuju istraživanje bioloških obilježja pokojnika, dok arheološki kontekst doprinosi razumijevanju pogrebnih običaja i organizacije prostora.

Ranokršćanski natpis i pitanje starijih ukopa

Posebnu pozornost zaslužuje ulomak sarkofaga s latinskim ranokršćanskim natpisom, obrađen u znanstvenoj literaturi. Prema objavljenoj analizi, dio sarkofaga bio je u srednjem vijeku ponovno iskorišten u grobnoj konstrukciji, što nam pokazuje kako su stariji kameni spomenici mogli izgubiti prvotnu funkciju i postati dijelom novoga pogrebnog konteksta.

Natpis je važan zbog svojega jezika i sadržaja, ali i zbog načina na koji je sačuvan. Njegova prisutnost na lokalitetu otvara mogućnost da se u okolici nalazila starija kasnoantička grobna cjelina. Takva pretpostavka zahtijeva komparaciju s drugim nalazima i pažljivo razmatranje njihova izvornog položaja.

Rižinice u kontekstu ranosrednjovjekovne povijesti

Arheološki nalazi s Rižinica omogućuju konkretnije sagledavanje političkih i crkvenih prilika u Dalmaciji tijekom 9. stoljeća. Ulomak oltarne pregrade s Trpimirovim imenom, ostaci sakralne arhitekture te grobni nalazi pružaju različite, ali međusobno povezane podatke o razvoju lokaliteta i njegovu mjestu u ranosrednjovjekovnom društvu. Njihova interpretacija zahtijeva usporedno proučavanje arheološke građe, epigrafskih izvora i pisanih povijesnih svjedočanstava, osobito kada je riječ o dataciji pojedinih faza i utvrđivanju funkcije kompleksa.

Posebna je vrijednost Rižinica u mogućnosti proučavanja odnosa između starijega antičkog nasljeđa i novih oblika sakralne i pogrebne prakse. Ponovna uporaba kamenih elemenata i prisutnost nalaza različite starosti pokazuju da se lokalitet razvijao u prostoru obilježenom dugotrajnim korištenjem i preobrazbom. Daljnja analiza tih odnosa može doprinijeti preciznijem određivanju kronologije lokaliteta i njegovu boljem razumijevanju u kontekstu ranosrednjovjekovne Dalmacije.

Rižinice stoga zauzimaju važno mjesto u arheološkom proučavanju razdoblja kneza Trpimira, ali i u istraživanju širega procesa preobrazbe kasnoantičkih prostora tijekom ranoga srednjeg vijeka. Njihovo značenje proizlazi iz materijalnih dokaza koji omogućuju provjeru i dopunu povijesnih interpretacija, pri čemu otvorena pitanja o pojedinim fazama razvoja ostaju važan poticaj za daljnja istraživanja.