Novi materijalizam: Filozofija aktivne i vibrantne materije

Uvod: Što ako materija nije pasivna?

Stoljećima je zapadna misao počivala na jednoj temeljnoj pretpostavci: materija je inertna, pasivna i nijema. Ona je sirova građa, platno na koje duh, um ili kultura upisuju značenje. Od Platona, koji je materijalni svijet vidio kao blijedu sjenu svijeta ideja, do Descartesa, koji je oštro podijelio misleći um (res cogitans) od protežne, beživotne tvari (res extensa), materija je uvijek bila u podređenom položaju. No, što ako je ta temeljna pretpostavka pogrešna? Što ako materija nije samo objekt našeg proučavanja i oblikovanja, već aktivni sudionik u stvaranju stvarnosti? Upravo to pitanje postavlja filozofski pravac poznat kao novi materijalizam.

Novi materijalizam je širok i raznolik pokret koji se javlja na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, a koji nastoji radikalno preispitati naš odnos prema materijalnom svijetu. On odbacuje dualizam duha i tijela, prirode i kulture, subjekta i objekta, te tvrdi da je materija dinamična, samorganizirajuća i, što je najvažnije, posjeduje vlastitu agenciju – sposobnost djelovanja i proizvođenja učinaka u svijetu. Ovo nije povratak naivnom, mehaničkom materijalizmu 19. stoljeća, već sofisticirani pokušaj da se, uz pomoć uvida iz kvantne fizike, biologije, feminističke teorije i poststrukturalizma, stvori nova filozofija za naše doba – doba ekoloških kriza, biotehnoloških revolucija i digitalnih mreža. U ovom članku zaronit ćemo u srž novog materijalizma, istražiti njegove korijene, ključne koncepte, primjere i kritike koje ga prate.

Povijesni kontekst: Buđenje materije

Iako se naziva “novim”, ovaj materijalizam svoje intelektualne korijene vuče iz duboke filozofske prošlosti. Mogli bismo pronaći njegove odjeke u monizmu Baruha Spinoze, koji je u 17. stoljeću tvrdio da su um i tijelo samo dva atributa jedne te iste supstancije, ili u vitalizmu Henrija Bergsona. Ipak, njegov neposredni kontekst je reakcija na ono što se u humanističkim znanostima naziva “lingvističkim obratom”.

Tijekom druge polovice 20. stoljeća, pod utjecajem poststrukturalizma i postmodernizma, fokus filozofske analize premjestio se na jezik, diskurs i društvenu konstrukciju. Mislioci poput Jacquesa Derride ili Michela Foucaulta pokazali su kako jezik ne odražava pasivno stvarnost, već je aktivno stvara. U nekim radikalnim interpretacijama, to je dovelo do zaključka da je “sve tekst” i da ne postoji ništa izvan diskursa. Novi materijalizam se javlja kao korektiv takvom stavu. On ne odbacuje važnost jezika i diskursa, ali upozorava da smo u tom procesu zaboravili na tvrdoglavu, opipljivu i djelatnu stvarnost same materije. Svijet nije samo skup tekstova i značenja; on je sačinjen od atoma, virusa, tektonskih ploča, plastike i živih tijela koja imaju vlastitu dinamiku i moć.

Ključne figure koje su oblikovale ovaj pokret su, između ostalih, Manuel DeLanda, koji koristi teoriju složenosti za opisivanje samorganizacije materije, i Jane Bennett, koja u svojoj knjizi “Vibrant Matter” govori o “vitalnosti” i “agensnosti” nematerijalnih stvari. Ipak, jedna od najutjecajnijih i najradikalnijih misliteljica novog materijalizma je američka teorijska fizičarka i feministička filozofkinja Karen Barad. Njezin koncept “agencijskog realizma” predstavlja kamen temeljac ovog pravca.

Objašnjenje koncepta: Agencijski realizam Karen Barad

U svom kapitalnom djelu “Meeting the Universe Halfway” (2007.), Karen Barad razvija filozofski sustav koji spaja interpretaciju kvantne fizike Nielsa Bohra s poststrukturalističkom i feminističkom teorijom, posebice radom Judith Butler. Rezultat je duboko originalan pogled na prirodu stvarnosti, znanja i postojanja.

Intra-akcija umjesto inter-akcije

Središnji pojam Baradine filozofije je “intra-akcija” (eng. intra-action). Ona ga suprotstavlja tradicionalnom pojmu “inter-akcije” (interaction). Inter-akcija podrazumijeva da unaprijed postoje dvije ili više odvojenih, neovisnih cjelina koje zatim stupaju u odnos. Na primjer, čovjek (subjekt) promatra kamen (objekt). Intra-akcija, s druge strane, tvrdi da cjeline ne prethode svojim odnosima. One nastaju i definiraju se *kroz* svoje odnose. Ne postoje odvojeni “subjekti” i “objekti” koji čekaju da se susretnu; postoji samo dinamični proces intra-akcije unutar kojeg se privremeno stabiliziraju granice onoga što nazivamo subjektom i objektom. Za Barad, temeljni ontološki entitet nisu “stvari”, već “fenomeni”, a fenomeni su neodvojivi od načina na koji su promatrani i mjereni.

Materijalno-diskurzivne prakse i aparatus

Ovdje Barad spaja fiziku i društvenu teoriju. Ona tvrdi da su materija i značenje neraskidivo isprepleteni u onome što naziva “materijalno-diskurzivnim praksama”. Diskurs (jezik, teorije, koncepti) nije nešto što se naknadno “lijepi” na materijalni svijet, već je inherentni dio procesa kroz koji materija dobiva određenost i značenje. Da bi objasnila kako se to događa, uvodi pojam “aparatusa”. Aparatus nije samo fizički instrument poput mikroskopa ili teleskopa. On je cjelokupni materijalno-diskurzivni sklop kroz koji se fenomeni proizvode. U slučaju mikroskopa, aparatus uključuje sam uređaj, ali i znanstvenu teoriju o stanicama, obuku znanstvenika, način na koji se priprema uzorak, pa čak i društvene institucije koje financiraju istraživanje. Kroz intra-akciju ovog kompleksnog aparatusa s “promatranim” svijetom nastaje fenomen “stanice”. Stanica nije postojala kao jasno definirana stvar koja je čekala da bude otkrivena; ona je postala stvarnom kroz tu specifičnu praksu.

Agencijski rez

Ako je sve povezano u jednoj velikoj intra-akciji, kako uopće možemo nešto znati? Barad uvodi koncept “agencijskog reza” (agential cut). To je privremeno razgraničenje unutar fenomena koje nam omogućuje da razlikujemo “mjereni objekt” od “mjerne agencije”. Važno je naglasiti da taj rez ne povlači čovjek-promatrač po svojoj volji. Rez je dio samog fenomena; on je ishod intra-akcije i određuje što će se smatrati “uzrokom”, a što “posljedicom”, što “objektom”, a što “subjektom”. Znanje, dakle, nije odraz stvarnosti u našem umu, već materijalno uplitanje u svijet, preuzimanje odgovornosti za agencijske rezove koje činimo i koji nas čine.

Primjeri iz stvarnog svijeta: Materija na djelu

Ovi apstraktni koncepti postaju jasniji kada ih primijenimo na konkretne primjere.

Ekološka kriza

Klimatske promjene su savršen primjer novomaterijalističke analize. Iz klasične perspektive, mi (ljudi, kultura) djelujemo na prirodu (pasivnu materiju). Novi materijalizam nudi složeniju sliku. Ugljikov dioksid nije samo pasivna kemikalija; on ima agenciju. On aktivno zarobljava toplinu i mijenja klimatske obrasce. Atmosfera, oceani, ledene kape i ljudska industrija su u neprekidnoj intra-akciji. Ne postoji jasna granica između “društva” i “prirode”. Naša ekonomska i tehnološka praksa (diskurzivni dio) materijalno je upletena u dinamiku planeta, a ta dinamika povratno oblikuje naša društva, ekonomije i živote. Klimatske promjene su fenomen koji nastaje iz te neodvojive materijalno-diskurzivne intra-akcije.

Tehnologija i tijelo

Razmislite o svom pametnom telefonu. On nije samo pasivan alat koji koristite. On aktivno oblikuje vaše navike, vaše obrasce razmišljanja, pa čak i vaše tijelo (npr. “tech neck”). Vaš mozak, prsti, oči i društveni život su u intra-akciji s hardverom, softverom, mrežama i algoritmima telefona. Zajedno, vi i telefon činite jedan novi aparatus, novi fenomen. Telefon ima agenciju: on vas obavještava, zahtijeva vašu pažnju, povezuje vas i izolira. Vi niste isti subjekt sa i bez telefona; granice vašeg “ja” postaju porozne i proširene kroz ovaj materijalni sklop.

Kritike i kontroverze: Je li sve živo?

Kao i svaka radikalna filozofija, novi materijalizam se suočava s ozbiljnim kritikama.

Opasnost od panpsihizma i misticizma

Jedna od najčešćih kritika jest da pripisivanje agencije nematerijalnim stvarima vodi u neku vrstu modernog animizma ili panpsihizma – vjerovanja da je sve prožeto sviješću. Novomaterijalisti se brane tvrdnjom da “agencija” nije isto što i “svijest” ili “namjera”. Agencija je jednostavno sposobnost proizvođenja učinaka. Kamen koji se kotrlja niz padinu i izaziva lavinu ima agenciju, ali nema namjeru. Ipak, kritičari smatraju da je ta granica nejasna i da takav pristup može zamagliti važne razlike između bioloških, tehnoloških i geoloških procesa.

Problem ljudske odgovornosti

Ako ljudi nisu jedini akteri u svijetu, tko je onda odgovoran za probleme poput klimatskih promjena ili društvene nepravde? Kritičari strahuju da bi decentriranje čovjeka moglo dovesti do političke pasivnosti. Ako je “sve” agencijalno, onda nitko nije posebno odgovoran. Zagovornici novog materijalizma odgovaraju suprotno: upravo razumijevanje naše duboke upletenosti u materijalne procese čini nas *više*, a ne manje odgovornima. Naša odgovornost ne proizlazi iz naše odvojenosti od svijeta, već iz naše neodvojive intra-akcije s njim. Ipak, ostaje izazov prevesti ovu filozofsku spoznaju u konkretnu političku praksu koja može identificirati i pozvati na odgovornost specifične aktere, poput korporacija ili država.

Jezik i pristupačnost

Naposljetku, novi materijalizam, a posebno rad Karen Barad, često je kritiziran zbog iznimno guste i nepristupačne terminologije. Koncepti poput “intra-akcije” ili “agencijskog realizma” zahtijevaju značajan intelektualni napor, što ograničava doseg ovih ideja izvan uskih akademskih krugova. To je ironično za filozofiju koja želi ponovno uspostaviti vezu s “konkretnim” materijalnim svijetom.

Zaključak: Prema novom razumijevanju svijeta

Novi materijalizam nije samo još jedan akademski trend. On predstavlja temeljni poziv na promjenu naše percepcije stvarnosti. On nas tjera da napustimo udobne podjele na um i tijelo, nas i svijet, kulturu i prirodu, te da se suočimo s činjenicom da smo neraskidivo upleteni u dinamičnu i vibrantnu materiju. U svijetu suočenom s ekološkim kolapsom, brzim tehnološkim promjenama i novim oblicima biopolitičke kontrole, ovakva filozofija nudi moćne alate za razmišljanje. Ona nas uči da svijet nije pozornica za ljudsku dramu, već mreža složenih, isprepletenih odnosa u kojima svaka nit, svaki čvor, ima sposobnost djelovanja. Prihvaćanje ove perspektive ne znači odricanje od ljudske specifičnosti ili odgovornosti. Naprotiv, ono znači prepoznavanje da naša odgovornost proizlazi upravo iz naše materijalnosti, iz činjenice da smo i mi sami samo jedan od oblika kroz koje materija osjeća, misli i djeluje. Novi materijalizam nas poziva da slušamo priče koje priča sama materija i da postanemo svjesniji i odgovorniji sudionici u neprekidnom procesu stvaranja svemira.