Postoji jedna emocija kojoj gotovo nitko ne pruža otpor.
Tugu pokušavamo izliječiti. Strah želimo pobijediti. Ljutnju kontrolirati. Ali nostalgiju dočekujemo kao dragog gosta. Skuhamo joj kavu, pustimo pjesmu koju nismo čuli godinama i dopustimo joj da nas vodi patinastim hodnicima vlastitog života. Nitko ne kaže: “Opet me uhvatila nostalgija, moram je se riješiti.” Naprotiv. Gotovo da uživamo u toj blagoj, gotovo ugodnoj boli. A možda bismo je ponekad trebali malo pažljivije izbliza promotriti.
Riječ koja je nekada značila bolest
Zanimljivo je da nostalgija nije oduvijek bila romantičan osjećaj. Sama riječ nastala je u 17. stoljeću od dviju grčkih riječi: nostos, što znači povratak kući i algos, što znači bol ili patnja.
Doslovno: bol zbog nemogućnosti povratka.
Taj je izraz skovao švicarski liječnik Johannes Hofer opisujući stanje kod ljudi koji su bili daleko od doma, osobito vojnika. Vjerovalo se da nostalgija može izazvati nesanicu, gubitak apetita, tjeskobu, pa čak i smrt ako čovjek predugo ostane odvojen od mjesta kojem pripada.
Danas znamo da nostalgija nije poremećaj. No možda smo danas samo promijenili adresu za kojom čeznemo. Više ne želimo natrag na svoj prag, nego nazad u osjećaj.
Ne nedostaje nam prošlost, nego sigurnost koju smo joj naknadno pripisali
Kad ljudi kažu da im nedostaju devedesete, djetinjstvo, studentski ili srednjoškolski dani, gotovo nikada ne misle na stvarnost. Stvarnost je bila neuredna. Bilo je pogrešnih izbora, svađa, bolesti, usamljenosti i dana koji su se u danom momentu činili kao svojevrsna agonija.
Ali ljudski um nije kirurg, više je pripovjedač. Skloniji je nastavljanju ispredanja narativa, nego preciznom seciranju živoga tkiva vremena i šivanju rana.
Zato se prošlost s vremenom zagladi poput oblutka u rijeci. Oštri rubovi nestanu prvi.
Sjećanja nisu ono što se dogodilo, već što je ostalo
To zvuči gotovo nepravedno.
Cijeli život vjerujemo da skupljamo uspomene, a zapravo uspomene neprestano mijenjaju nas. Svaki put kada ih prizovemo, upišemo im ponešto od osobe koja smo postali. Malo više razumijevanja. Malo više iskustva. Malo više nježnosti. Zato se ista uspomena može promijeniti bez toga da se promijenio ijedan njezin detalj. Promijenili smo se mi. Možda zato nema smisla pitati jesmo li nekada bili sretniji. To je pitanje koje nema pošten odgovor i pomalo pitanje onih koji ne žive istinski svoju sadašnjost.
Živimo u vremenu koje nas sustavno odvaja od sadašnjosti
Nikada nismo imali više alata koji nam štede vrijeme, a nikada manje osjećaja da ga doista imamo. Dok pijemo kavu, razmišljamo o sastanku. Nakon sastanka maštamo o godišnjem odmoru. Na odmoru pregledavamo poslovnu poštu. Kod kuće gledamo fotografije s odmora koji još nije ni završio.
Čini se da je potencjalna boljka suvremenog čovjeka (d)evolviranje u stručnjaka za boravak svugdje osim ondje gdje se upravo nalazi. Možda zato nostalgija više nije sam pogled unatrag, već ponekad i vrsta fuge. Živimo interesantnu polifoniju.
Najveća opasnost nostalgije možda ne čuči u tome što uljepšava prošlost, nego što oduzima od istinskog proživljavanja sadašnjosti. Dok danas netko misli kako je deceniju ranije život imao više boje, prije deset godina vrlo vjerojatno sjedio je uvjeren da propušta nešto važno i da će pravi život tek početi. Čovjek je biće ponekad nevjerojatne dosljednosti u tome da podcjenjuje vrijeme dok ga živi, a idealizira život gledajući ga retrospektivno.
Možda je kolektiv u prosjeku postao više sakupljač, a manje aktivni lovac
Možda nostalgija uopće nije okrenuta prošlosti.
Možda nas podsjeća da ćemo jednoga dana čeznuti i za ovim životom koji danas uzimamo zdravo za gotovo. Za ovom kavom koja se hladi na stolu, porukom koju još nismo otvorili. roditeljima za koje smo bili uvjereni da će živjeti vječno. Za prijateljima za koje mislimo da ćemo ih uvijek stići nazvati.
Možda će upravo ovo biti godine koje ćemo jednog dana gledati s osmijehom. Ne zato što su savršene, nego nepovratne po svojoj prirodi
I možda je to jedina istina koju nam nostalgija pokušava prodati. Ne vraćaj se često. Osvrni se bolje gdje se upravo nalaziš. Koliko života moramo pretočiti u uspomene prije nego što naučimo istinski se prepustiti ovom trenutku?
