Je li ova dilema uopće potrebna u kontekstu čovjeka koji je tek pred nešto vremena uživao u praćenju spektakla poput gladijatorskih borbi? Krenimo in medias res. Otvorimo li danas bilo koju streaming platformu gotovo je nemoguće izbjeći nasilje. Ubojstva, torture, krvavi obračuni, psihološko zlostavljanje i spektakularna destrukcija postali su gotovo standardni elementi filmske i televizijske produkcije. Nekada su takve scene bile rezervirane za akcijske filmove ili horore, dok danas prožimaju gotovo svaki žanr – od povijesnih drama i kriminalističkih serija do znanstvene fantastike pa čak i obiteljskih priča.
No nameće mi se pitanje: gledamo li danas nasilje zato što ga publika traži ili ga publika traži zato što joj ga industrija uporno servira? Granica između ponude i potražnje ovdje postaje upitna. Filmska industrija odavno je prepoznala da emocije prodaju sadržaj, a na spektru emocija šok je dokazao svoju isplativost.
Od tragedije do spektakla
Nasilje u umjetnosti nije novost. Grčke tragedije govorile su o umorstvima, Shakespeare je svoje pozornice ispunjavao osvetom i krvoprolićem. Književnost je stoljećima istraživala najmračnije dijelove ljudske prirode. To je neporecivo. Razlika je u tome što današnji film više ne opisuje nasilje – on ga prikazuje.
Moderna tehnologija omogućila je nevjerojatnu razinu realističnosti u prikazu. Gledatelj više nije promatrač koji zamišlja što se dogodilo; on gotovo fizički sudjeluje u prizoru. Ponestaje doze suptilnosti; kamera prodire u ranu, usporava trenutak smrti, pojačava zvuk lomljenja kostiju i pretvara nasilje u audiovizualni spektakl. Samo po sebi mi se nameće kako se često smetne s uma da realizam nije isto što i umjetnička vrijednost.
Normalizacija brutalnosti
Možda najveći problem nije količina nasilja nego njegova svakodnevnost. Kada publika tijekom jedne večeri pogleda desetke scena ubojstava, eksplozija ili mučenja, ljudski mozak počinje razvijati određenu razinu emocionalne prilagodbe.
Psihološka istraživanja godinama upozoravaju na fenomen desenzibilizacije. To ne znači da će svaki gledatelj postati nasilan, ali može rezultirati time da nasilje može izgubiti dio svoje emocionalne težine. Ono što je nekada izazivalo šok, danas postaje tek još jedna scena koju gledatelj preskače uz kokice i smartphone u drugoj ruci.
Algoritam voli krv
Današnji film više ne nastaje samo iz produkcijske vizije. Sve veću ulogu imaju algoritmi koji analiziraju navike milijuna gledatelja. Ako podaci pokazuju da publika dulje ostaje uz sadržaj koji sadrži napetost, sukobe i brutalne scene, industrija dobiva vrlo jasnu povratnu informaciju što se “isplati” proizvoditi. Nastaje svojevrsni začarani krug. Algoritam nagrađuje nasilje jer ono privlači pažnju, produkcija ga ubacuje još više, publika se navikava, a zatim traži još intenzivnije podražaje. Ne oblikuje li tada publika filmove – ili filmovi oblikuju publiku?
Kada nasilje „ima smisla“
Nije svako prikazivanje nasilja diskutabilno ni problematično. Naprotiv, postoje filmovi u kojima je ono nužno kako bi pokazalo ratne strahote, posljedice kriminala ili dubinu ljudske patnje. U takvim djelima nasilje nije cilj nego sredstvo. Razlika između umjetničkog i komercijalnog nasilja često se u konačnici može svesti na jedno pitanje: što gledatelj osjeća nakon odgledane scene?
Ako osjeća tugu, nelagodu ili suosjećanje, nasilje je ispunilo svoju pripovjednu funkciju. Ako osjeća uzbuđenje zbog estetski koreografiranog ubijanja, tada je nasilje postalo instrument proizvodnje profitabilnog sadržaja. Postoji razlika.
Estetizacija zla
Jedan od najupečatljivijih trendova posljednjih godina možda je pretvaranje nasilja u vizualnu umjetnost. Krv poprima gotovo slikarsku ljepotu, ubojicama se pokušava atribuirati karizma filmskih zvijezda, a brutalnost se snima poput modne kampanje. Ne pomaže što su nam odavna poznate takve neprimjerene glorifikacije stvarnih počinitelja, a struci i široj javnosti i pojam hibristofilije.
Zlo više nije ružno. Ono je fotogenično.
Time film riskira stvaranje opasne iluzije da nasilje može biti elegantno, sofisticirano ili u krajnjoj liniji i poželjno. Kada kamera više voli počinitelja nego žrtvu, nešto se u narativu opasno promijenilo.
Jesmo li (p)ostali gladni šoka?
Možda najprovokativnije pitanje nije zašto filmovi prikazuju nasilje, nego zašto ga mi tako spremno zobljemo.
Živimo u vremenu neprekidne borbe za pažnju. Mirne priče teško da će konkurirati eksplozijama, jurnjavama i brutalnim obračunima. Što je podražaj snažniji, veća je vjerojatnost da će prosječni gledatelj ostati prikovan uz ekran. Vjerojatno problem ne leži samo u filmskoj industriji. Možda smo u prosjeku postali publika koja nema dovoljno mašte za dvosmislenost.
Između umjetničke slobode i društvene odgovornosti
Umjetnost ne bi trebala biti cenzurirana, ali ni lišena svake odgovornosti. Filmovi ne stvaraju nasilje iz ničega, no sudjeluju u oblikovanju načina na koji ga razumijemo, doživljavamo i prihvaćamo. Sloboda izražavanja ne isključuje odgovornost prema publici i društvu. Štoviše, upravo najveća umjetnička djela pokazuju da nije potrebno prikazati hektolitar krvi kako bi se dočarala težina ljudske tragedije. Možda je najveći izazov suvremene kinematografije vratiti nasilju njegovu stvarnu težinu. Ne pretvarati ga u spektakl, nego u upozorenje. Jer društvo koje se prestane zgražati nad nasiljem ne postaje otpornije, nego indiferentnije.
