NASA-ina svemirska misija NEO Surveyor, prvi infracrveni svemirski teleskop posebno dizajniran za otkrivanje potencijalno opasnih asteroida i kometa, trenutačno prolazi fazu integracije i testiranja. Lansiranje je planirano najranije za rujan 2027. godine, a timovi diljem Sjedinjenih Američkih Država rade na razvoju letjelice, znanstvene strategije i softverskih sustava za obradu velike količine podataka koje će misija generirati.
Zašto je NEO Surveyor važan za planetarnu obranu
Američki Kongres još je 2005. godine zadužio NASA-u za otkrivanje potencijalno opasnih bliskozemnih objekata (NEO – Near-Earth Objects). Međutim, mnoge takve objekte teško je uočiti sa Zemlje. Neki su iznimno tamni, drugi vrlo mali, a dio njih kreće se u blizini Sunca, gdje ih zemaljski optički teleskopi ne mogu detektirati.
NEO Surveyor rješava taj problem korištenjem infracrvenog promatranja. Umjesto reflektirane vidljive svjetlosti, teleskop detektira toplinsko zračenje objekata zagrijanih Suncem, što omogućuje preciznije uočavanje i procjenu njihove veličine. Time se znatno povećava mogućnost ranog upozorenja u slučaju potencijalne prijetnje Zemlji.
Orbitiranje u Lagrangeovoj točki L1
Svemirska letjelica bit će smještena oko 1,5 milijuna kilometara od Zemlje, prema Suncu, u tzv. Sunce–Zemlja Lagrangeovoj točki L1. Riječ je o području gravitacijske stabilnosti koje omogućuje kontinuirano promatranje velikih dijelova neba. Planirano trajanje misije je najmanje pet godina, tijekom kojih će NEO Surveyor neprekidno pretraživati svemir u potrazi za do sada neotkrivenim asteroidima i kometima.
Razvoj letjelice i tehnička rješenja
Struktura letjelice i sustavi
Glavna struktura letjelice, tzv. „bus“, prolazi testiranja u tvrtki BAE Systems Space & Mission Systems u Boulderu, Colorado. U njoj su smješteni sustavi za napajanje, pogon, avioniku i komunikaciju, fizički izolirani od teleskopa i osjetljivih detektora kako bi se osigurala stabilnost mjerenja.
Infracrveni teleskop i instrumenti
Infracrveni teleskop i kućište instrumenata sastavljeni su u NASA-inom Jet Propulsion Laboratoryju (JPL), a trenutačno se testiraju u Space Dynamics Laboratoryju (SDL) pri Utah State Universityju. Kućište duljine 3,7 metara štiti teleskop i odvodi toplinu koja bi mogla utjecati na osjetljiva infracrvena opažanja.
Kamera se sastoji od dva detektorska niza koji rade u dva infracrvena pojasa, pri čemu svaki stvara mozaik od 16 megapiksela. Promatranjem istog dijela neba u oba pojasa znanstvenici mogu odrediti temperaturu objekta i procijeniti njegovu veličinu.
Veliki sunčani štit
Najveća pojedinačna komponenta letjelice je sunčani štit dug oko šest metara. On blokira Sunčevu svjetlost i omogućuje teleskopu promatranje područja blizu Sunca. Na njegovoj Sunčevoj strani nalaze se solarni paneli koji osiguravaju električnu energiju za rad sustava.
Znanstvena strategija i obrada podataka
Znanstveni tim, predvođen stručnjacima s UCLA-e, razvija optimalnu strategiju pretraživanja neba kako bi se maksimalno iskoristile mogućnosti misije. Podaci će se putem NASA-ine Deep Space Network slati u NEO Surveyor Survey Data Center pri IPAC-u (Caltech), gdje će se obrađivati, kalibrirati i arhivirati.
Nakon identifikacije pokretnih objekata, podaci će se prosljeđivati Minor Planet Centeru, međunarodnoj instituciji zaduženoj za evidentiranje malih tijela Sunčeva sustava. Na temelju tih informacija, NASA-ini i međunarodni timovi za planetarnu obranu moći će preciznije izračunavati orbite i procjenjivati rizik mogućih udara u budućnosti.
Zaključak
Misija NEO Surveyor predstavlja ključni iskorak u globalnim naporima za planetarnu obranu. Kombinacijom infracrvene tehnologije, stabilne orbite i dugotrajnog promatranja, NASA nastoji značajno povećati broj otkrivenih potencijalno opasnih objekata i time osigurati više vremena za moguće zaštitne mjere u slučaju stvarne prijetnje Zemlji.
