Nekada su skandali živjeli na novinskim naslovnicama nekoliko dana. Danas žive na internetu, pa mogli bismo reći, gotovo zauvijek. Dovoljna je jedna snimka, jedna rečenica izvučena iz konteksta ili jedna pogrešna odluka da se nečije ime počne širiti kao lavina. U tom trenutku ne počinje samo rasprava o tome što se dogodilo, nego i mnogo veća rasprava – tko ima pravo na drugu priliku?
Pojam cancel culture kod nas se možda najbollje prevodi kao “kultura isključivanja”, no taj prijevod ne uspijeva obuhvatiti njegovu složenost. Ne radi se “samo” o tome da netko izgubi publiku ili posao. Riječ je o suvremenom obliku društvene sankcije u kojemu milijuni ljudi, često anonimno i gotovo istovremeno, odlučuju gdje završava granica prihvatljivog ponašanja. Svijet je pun rezolutnih sudaca i porotnika koji spremno odlučuju udobno za svojim tipkovnicama.
Digitalna memorija slabo zaboravlja
Internet ima osobinu koju ljudsko pamćenje ne posjeduje – gotovo nikada ne zaboravlja. Čovjek zaboravlja ton glasa, okolnosti, godine koje su prošle između pogreške i sadašnjosti. Algoritam ne. On pamti iz 2012. jednako jasno kao onu od jučer. Zbog toga se pomalo mijenja i način na koji doživljavamo identitet. Nekada smo vjerovali da ljudi sazrijevaju, mijenjaju mišljenje i rastu. Danas se društvu u globalu ponekad može učiniti kao da jedna rečenica postaje nečija trajna definicija. Kao da je osoba zamrznuta u trenutku svoje najveće pogreške. A dobro znamo iz vlastite kože da je situacija puno nijansiranija.
Je li odgovornost isto što i kazna?
Postoji važna razlika između odgovornosti i poništenja. Odgovornost pretpostavlja mogućnost učenja ili iskupljenja. Kazna često pretpostavlja kraj.
Ako je cilj društva promjena, tada bi pitanje trebalo biti: što osoba čini nakon pogreške? Priznaje li je? Pokušava li razumjeti njezine posljedice? Mijenja li svoje ponašanje? U praksi, međutim, digitalni prostor često nema strpljenja za takva pitanja, a kamoli odgovore. Brzina je postala važnija od nijansi. Ironično je da kultura koja toliko naglašava osviještenost ponekad diktira tempo koji ostavlja vrlo ograničeno vrijeme za razvoj svijesti i dubine.
Moderna lomača s pogledom iz prvog reda
Možda najveći učinak cancel culturea nije ono što ljudi izgovore, nego ono što odluče izostaviti. Kada postoji bojazan da će svaka nespretno formulirana misao biti trajno zabilježena, ljudi ne postaju nužno pažljiviji, već često samo oprezniji. Društvo u kojem svi pažljivo biraju riječi može površinski izgledati pristojno, ali istodobno izgubiti sposobnost iskrenog dijaloga. Nameće se paradoksalnost same situacije u kojoj kolektivno pozivamo na više otvorenosti i na papiru cijenimo individualnost, a stvaramo više šutnje. Je li cancel culture naš civiliziraniji i uglađeniji oblik lomače?
Algoritmi nemaju osjećaj za kontekst
Društvene mreže nagrađuju emociju, a ne objašnjenje. Ljutnja često putuje brže od razumijevanja. Osuda privlači više pažnje od pitanja. U takvom okruženju nijanse postaju luksuz. Ne zato što ljudi ne žele razmišljati, nego zato što platforme nagrađuju reakciju prije refleksije. Algoritam ne razlikuje moralnu hrabrost od impulzivnosti. Za njega su obje samo „uspješni“ oblici angažmana. To na momente dovodi do osjećaja da su konstruktivne rasprave u javnom prostoru postale endemska vrsta.
Može li društvo lišeno zaboravljanja biti zdravo?
Svaka zajednica treba svojevrsna pravila prihvatljivog ponašanja. Bez njih nema povjerenja, nema odgovornosti ni kohezije u zajednici. Ali svaka zajednica također treba mogućnost oprosta. Jer gdje je onda u tome svemu pomak u odnosu na primitivizam?
Priroda to dobro zna. Šuma ne odbacuje stablo zato što je sezonski izgubilo lišće. Rijeka ne prestaje teći jer je jednom meandrirala svoj smjer. Samo čovjek ponekad očekuje da drugi ostanu zauvijek isti, osobito kada je riječ o pogreškama. Možda nas upravo zato toliko fascinira cancel culture. Ne zato što govori o javnim osobama ili javnim skandalima, nego zato što otkriva nešto dublje – koliko smo spremni vjerovati u ljudsku sposobnost promjene.
Pitanje koje ostaje
Možda najveće pitanje nije treba li nekoga trajno “isključiti” na temelju jedne greške. Možda je dublje i bitnije pitanje kakvo društvo želimo izgraditi. Ono koje će pogreške pretvarati u trajne etikete ili ono koje će ih shvatiti kao početak dijaloga? Način na koji sudimo drugima gotovo uvijek govori više o nama nego o njima. Možda jedna od većih ironija našeg vremena leži u tome što živimo u dobu koje nikada nije imalo više mogućnosti povezivanja, a tako rijetko ostavlja prostor da se ljudi doista promijene. Ne zato što promjena nije moguća, nego zato što je sporija od instantne osude. Možda budućnost neće ovisiti o tome koliko ćemo biti strogi kada netko pogriješi, nego koliko ćemo biti mudri kada odlučujemo što nakon toga slijedi.
