Intervju tjedna s Nevenkom Lukin: Budite ponosni na svoj jedinstveni “jazik” i pišite i glumite, pjevajte i pričajte po kualjski

Kaljski govor, ili kualjski jazik kako ga njegovi govornici nazivaju, nedavno je uvršten u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Time je još jednom potvrđena njegova posebnost i vrijednost kao dijela nematerijalne naše kulturne baštine. O tom priznanju, ali i o osobnoj povezanosti s jezikom koji je obilježio njezino djetinjstvo, književnost i odnos prema rodnom kraju, razgovarali smo s Nevenkom (Nenom) Lukin..

Autorica zbirke kratkih priča „Kuća babe Venke“ u kaljskom govoru ne vidi tek sredstvo komunikacije, već živi trag obitelji, djetinjstva i jednog svijeta koji se riječima može ponovno prizvati. Od prvih kualjskih riječi koje ju je otac učio dok je još živjela u Mariboru, preko uspomena na babu Venku i dida, pa sve do književnih priča u kojima kaljski govor ponovno oživljava… Njezin odnos prema jeziku duboko je isprepleten s osobnom poviješću. U razgovoru nam donosi uvid u posebnosti kualjskog, njegovu ulogu u književnosti i svakodnevnom životu te potrebu da ostane živ među mlađim naraštajima.

„Kualjski nije samo još jedna inačica čakavštine“

Kako ste doživjeli vijest da je kaljski govor uvršten u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske?

Iskreno, oduševljena sam tom viješću, napokon je ono što svima ponavljam o kualjskom dijalektu je došlo na vidjelo – čitav život svima koji me žele slušati pričam kako kualjski nije samo još jedna inačica čakavštine, već jedinstven u svojoj morfologiji i fonologiji, gdje se posebice se ističu njegovi diftonzi / dvoglasi. Sjećam se da sam još za vrijeme studija čula da su stručnjaci/lingvisti iz Velike Britanije dolazili proučavati kualjski dijalekt upravo zbog tih njegovih posebnosti. Također, zanimljivo je i to da se uvelike razlikuje od načina govora u susjednim selima – Preku i Kukljici. To je bio i razlog zašto sam svojevremeno za diplomski rad na Filozofskom fakultetu u Zadru, predložila temu koja bi istražila poveznice između kualjskog dijalekta, starodalmatskog, mletačkog i latinskog. Međutim, objašnjeno mi je da je to tema za doktorski rad i da odaberem nešto jednostavnije, pa sam diplomirala s nečim puno banalnijim. A umjesto doktorata dogodio se život.   

Koliko je kaljski govor oblikovao Vaš književni izraz i način na koji pričate priče o zavičaju?

Kad god sam opisivala scene ili sjećanja koja za svoje poprište imaju Kali, nisam mogla ostati u okviru standardnog hrvatskog jezika, prejako su te riječi utisnute u mene na kualjskom, pogotovo je to slučaj s dijalozima, izgovorenom rječju. Ako sam htjela prenjeti nešto što je baba Venka izgovorala, zvučalo mi je nakaradno da joj u usta stavim književni jezik kojim nikad nije govorila, tako da sam se stalno vraćala kualjskom. Istovremeno, kad napišem ili pročitam to napisano na kualjskom, istog trena se katapultiram u djetinjstvo, tako da za mene on ima gotovo čarobne moći transfera u tinejdžerska ljeta, kad mi se činilo da postajem odrasla, kad sam tek započinjala istraživati svijet van kuće, ostajati vani, zaljubljivala se i mislila da je cijeli svijet moj, iako se radilo o radijusu jednog otočkog mjestašca. Mislim da je to dio s kojim se mnogi čitatelji mogu identificirati, to magijsko vrijeme djetinjih podviga, a kod mene je ono smješteno u Kali, i dijelom u Arbanase gdje sam živjela do četvrtog osnovne.

Smatrate li da je književnost jedan od važnih načina očuvanja lokalnih govora poput kuškog jazka?

Svakako. I potičem svaki izričaj na kualjskom, bilo to poezija, priča, roman, film. Rado sam čitala pjesme Milene Rakvin Mišlov i gledala izvedbe Joje Ricova koji je znao veoma dramski recitirati svoja djela. Nedavno sam pogledala izvrstan poetski dokumentarac o Kalima – “A Day in Kali” Marte Kolege koji na jedan moderan način priča priču o običajima i specifičnostima mjesta oblikovanog ribarstvom i životom uz more. Takva djela su nešto čime Kualjani mogu biti ponosni, a istovremeno i su otvoreni svijetu, i nekome tko još nikad nije čuo za Kali. 

U Vašoj knjizi „Kuća babe Venke“ važnu ulogu imaju sjećanja, obiteljska baština i identitet. Može li se jezik promatrati kao svojevrsna kuća kolektivnog pamćenja jednog mjesta?

Istina je da je moja zbirka priča priču o obitelji, o traženju identiteta, kroz babu (koja je inspirirala i sam naslov knjige), kroz podneblje, kroz žensku liniju, kroz otiskivanje u svijet i povratak onome što je stvarno, živo, neuništivo, ali ne bih se usudila reći da je to kolektivno pamćenje, mislim da je to na čitateljima, ali zasigurno su neke od mojih priča vratile sjećanja na Kali kakve su nekad bile, ili na ono što još uvijek možemo naći među drevnim kalama, na ćakuli sa susjedima ispred kuće, na đir po selu, na frigane kumpire kakve samo baba napravi, na krađu smokav pored puta, na trčanje na trajekt… 

Od prvih riječi do „Kuće babe Venke“

Što za Vas osobno, kao autoricu čiji su život i stvaralaštvo duboko povezani s Kalima, znači ovo priznanje?

ČIni mi se nevjerojatnom podudarnost izlaska moje zbirke kratkih priča “Kuća babe Venke” čiji temelji sežu u moje kualjsko djetinjstvo i ovog uvrštavanja u nematerijalnu kulturnu baštinu RH. A interesantno je i to da moja veza s kualjskim započinje i prije nego sam došla u Kali; naime, moj otac me kroz igru počeo učiti kualjskim riječima dok smo još živjeli u Mariboru (tata je upoznao mamu kao slovensku turistkinju u Kalima, zaljubili su se i vjenčali, a on je pokušao isprva živjeti u Sloveniji, radeći za tadašnju Metalnu Maribor. Ali nije mogao bez mora, pa smo se doselili u Zadar kad mi je bilo tri). Tu našu igru je snimio na magnetofon, tako da je to moje prvo učenje kualjskog ostalo zauvijek dio obiteljskih zapisa (kasnije sam ja to presnimila na kasetu, pa na CD, sad postoji kao audio datoteka), i nebrojeno sam puta maltretirala svoje prijatelje s njom. Tamo me npr, pokušava naučiti riječima kao što su “ča je, kacuo, jua, katrida, konoba, buža, kamenica…koje ja izgovaram urnebesno smiješno, ali ostajem uporna u namjeri da ih svladam. Sad kad razmišljam o tome, usuđujem se reći da je to rano i razigrano učenje nepoznatog dijalekta kroz igru, možda i odredilo moj odabir jezičnog studija (talijanski i njemački).  

Je li Vas ikada brinula mogućnost da se dio bogatstva kaljskog govora izgubi s vremenom?

Mene osobno nije brinula, ali ja sam notorni optimist. Uvijek sam vidjela tu lijepu stranu, a to je da mladi u Kalima uistinu govore kualjskim jezikom i ponose se time.  

Vidite li ovu zaštitu govora kao simbolično priznanje ili kao početak konkretnijih aktivnosti na očuvanju i promociji kaljskog govora?

Želim vjerovati da ovo nije tek simbolično, i mislim da će ovo dati vjetar u leđa onima koji su već puno toga napravili za očuvanje dijalekta, poput Turističke zajednice Kali, Osnovne škole Valentin Klarin, Narodne knjižnice Kali i pojednica koji su i zaslužni za ovo priznanje (navela sam i gore) i da će manifestacije poput, npr. Kualjske beside, koja je orijentirana na djecu, zaživjeti još raskošnije i da će se osmisliti nove aktivnosti koje će pridonijeti očuvanju kaljskog govora.

Postoji li neka riječ, izraz ili izreka na kuškom jazku koja Vam je posebno draga i za koju smatrate da najbolje oslikava duh mjesta Kali?

Prvo što mi pada na pamet je ono poznato “Ala, ča je!” kao uobičajeni pozdrav umjesto Bog, ili dobar dan, dobro se sjećam riječi šprualjuak, koja je, zbog teškog izgovora bila test za to “da li si pravi Kualjanin/Kualjka” – tako su mene testirale moje sestrične kad bi došla u Kali, i tako sam ja testirala (čitaj: gnjavila) svoje prijatelje koje bi dovela u Kali. Teško mi se ovako sjetiti izraza koji oslikava duh Kali, ali dobro se sjećam pokojnog dida koji, kad se nije mogao sjetiti što mu ono treba, običavao govoriti “Donesi mi ononiko…” a ononiko, može biti bilo što. Od babe mi je osim “vražjue munjenice”, kako me zvala, ostalo i “Ćeš čakoli pojisti?” kao izraz brige i ljubavi koja se iskazivala kroz kuhanje i hranu.  

Budite ponosni na svoj jedinstveni jazik

Može li ovakva odluka potaknuti veći interes javnosti za književnost, priče i kulturnu baštinu otoka Ugljana?

Sigurna sam da hoće.  

Koliko je važno da se lokalni govori ne čuvaju samo u knjigama i rječnicima, nego i u svakodnevnim razgovorima, među obiteljima i u zajednici?

iznimno važno, jedino tako jezik živi. diše i razvija se, i drago mi je vidjeti kualjske obitelji koje već dugo žive u Zadru, ali doma se još uvijek razgovara na kualjskom. Kod nas nije baš tako, ali često se zna spomenuti neka kualjska riječ ili reći nešto na kualjskom 

Koliko je danas kaljski govor prisutan među mlađim generacijama i što bi, po Vašem mišljenju, trebalo učiniti da ostane živ i u svakodnevnoj uporabi?

Budući da ne živim u Kalima, pa čak ni u Zadru, možda bi trebali pitati nekoga od domaćih, ali ono što me jako veseli i što podržavam svim srcem je Kalipedija, svojevrsni živi riječnik kualjskih riječi, koja ih čuva, ne samo u pisanom obliku, već veliki broj njih i kao zvučni zapis. Ovim putem bih potaknula da se za sve riječi napravi i tonski zapis, i to baš onako kako su oni to započeli, ne samo s izgovorom pojedine riječi, već sa cijelom rečenicom na kualjskom koja smješta određenu riječ u rečenicu sa značenjem.  

Što biste poručili mladim Kaljanima povodom uvrštenja kaljskog govora u Registar kulturnih dobara?

Budite ponosni na svoj jedinstveni “jazik” i pišite i glumite, pjevajte i pričajte po kualjski!