U Gradskoj knjižnici Zadar u četvrtak, 22. svibnja u 18 sati, bit će predstavljena knjiga „Kuća babe Venke“, književni prvijenac autorice Nene (Nevenke) Lukin. Zbirka od 52 priče donosi intimnu, emotivno slojevitu prozu u kojoj se osobna povijest, sjećanja i unutarnja preispitivanja isprepliću s iskustvom života izvan granica poznatog i sigurnog.
Iako je autorica više od tri desetljeća profesionalno djelovala u međunarodnim misijama i kriznim područjima, sama ističe kako taj dio njezina života u knjizi nije dominantan.
„Ne bih htjela čitatelje navesti na krivu predodžbu – taj rad diljem svijeta nije u toj mjeri zastupljen u samom narativu priča, nego se spominje tu i tamo kao neki okvir i daje pozadinu za priče koje su osobne prirode“, kaže Lukin.
Hibrid memoarske proze i magijskog realizma
„Kuća babe Venke“ ne slijedi klasičnu autobiografsku liniju. Autorica naglašava da zbirku treba čitati kao hibrid – spoj memoarske proze i magijskog realizma, u kojem granica između stvarnog i literarno oblikovanog ostaje namjerno propusna.
„U ovoj zbirci prvenstveno iznosim svoje djetinjstvo, odrastanje, odnose – od obiteljskih preko ljubavnih do onih duhovnih. Moram napomenuti da nisu sve priče autobiografske“, ističe autorica i dodaje:
„Ponekad su one najnevjerojatnije priče istinski proživljene i doživljene do zadnjeg zareza.“
U tom smislu, knjiga se ne oslanja na faktografiju, nego na emocionalnu istinu i unutarnju logiku sjećanja.
Pisanje kao sidro i povratak sebi
Priče su nastajale tijekom posljednjih petnaestak godina, paralelno s autoričinim odlascima u svijet i boravcima u različitim kulturama. U tekstovima se pojavljuju prostori Brazila, Kenije ili Nigerije, ali nikada kao dominantne kulise – oni su više stanje svijesti nego geografska odredišta.
„Pisanje me vraćalo doma i predstavljalo jedno sidrište kad sam se osjećala iščupana iz svakodnevice i ugode domaćeg terena“, kaže Lukin.
Istodobno, dodaje, upravo je izlazak iz sigurnosti bio njezin trajni impuls:
„To je ono za čim sam žudjela, to je ono kamo sam uvijek kročila – van zone komfora, van sigurnosti. Zato su priče, a kasnije i poezija, bile povratak sebi – onoj autentičnoj, iskrenoj i ranjivoj.“
Kuća koja više ne postoji – i zato traje
Središnji simbol zbirke, kuća babe Venke u Kalima na otoku Ugljanu, stvarno je mjesto koje danas više ne pripada autoričinoj obitelji. Upravo taj gubitak, kaže autorica, dao joj je dodatnu snagu u literarnom oblikovanju tog prostora.
„Možda sam zbog načina na koji mi je naglo, gotovo preko noći oduzeta, razvila poseban romantičan i nostalgičan odnos s kućom, s djetinjstvom i ljetima koja sam tamo provodila“, objašnjava Lukin.
Kroz priče, kuća postaje trajna i neuništiva:
„Kroz priče sam je očuvala i sad je, simbolički, postala besmrtna i zauvijek moja – a sad pripada i čitateljima.“
Jezik kao pamćenje: dijalekt i višeglasje
Posebno mjesto u promociji u Zadru zauzima lokalni identitet – kako kroz sudionike programa, tako i kroz jezik. Čitanje dijelova knjige na kaljskom dijalektu autorici ima duboko osobno značenje.
„To je za mene čisto uranjanje u djetinjstvo, taj je izričaj duboko utisnut u mene“, kaže.
Na promociju je pozvala svoju prvu profesoricu hrvatskog jezika i književnosti Mariju Ivoš, kod koje je započela s literarnim radom, ali i Milenu Dundov, koja će interpretirati dijalektalne dijelove zbirke.
U knjizi se, uz dijalekt, pojavljuju i tragovi drugih jezika:
„Kroz zbirku se provlače natruhe slovenskog, njemačkog, portugalskog, talijanskog, pa i svahilija – jezika koji su obilježili različite faze mog života.“
Poruka čitateljima: prestati živjeti tuđa očekivanja
U središtu knjige snažna je poruka prihvaćanja sebe, vlastitih lomova i nesavršenosti.
„Voljela bih da se čitatelji prestanu osvrtati na to ‘što će ljudi reći’, da se ne trude biti savršeni i svima potaman“, poručuje autorica.
Govoreći iz osobnog iskustva, dodaje:
„To je nešto s čime sam se ja borila čitavog života – uvijek od sebe najviše očekivala i bila sama sebi najveća kritičarka. A to vas pojede.“
Posebnu poruku upućuje ženama:
„Pomilujte sve svoje ožiljke, prigrlite nesavršenosti, dozvolite si biti ranjive. Takve ste najjače i najbolje.“
Početak novog poglavlja
Iako je riječ o književnom prvijencu, autorica „Kuću babe Venke“ ne doživljava kao završetak, nego kao otvaranje.
„Zaista mi se sviđa ta ideja – osjećam da se otvara nešto novo“, kaže, dodajući kako dodatnu simboliku nosi činjenica da se jedna od promocija događa upravo na njezin rođendan.
„Čini mi se kao da se otvara novo poglavlje i neka nova ja.“
Promocija u Zadru tako nije samo predstavljanje knjige, već i susret s pričom koja se vraća kući kako bi krenula dalje.
