Viola: Povijest, Zvuk i Značajke Instrumenta

Uvod

U raskošnom svijetu gudačkih instrumenata, viola zauzima jedinstveno i nezamjenjivo mjesto. Često opisivana kao mistična i topla „srednja sestra“ violine i violončela, viola zrači zvučnim baršunom koji obogaćuje svaki orkestralni i komorni sklop. Iako na prvi pogled dijeli izrazitu vizualnu sličnost s violinom, viola se odlikuje nešto većim dimenzijama tijela, dubljim i rezonantnijim tonom te specifičnim altovskim ključem (C-ključ) u kojem se najčešće notira.

Ugađana u čistim kvintama – C, G, D, A – točno za oktavu više od violončela i kvintu niže od violine, viola pruža onaj temeljni, unutarnji harmonijski vezivni element bez kojeg bi simfonijski zvuk izgubio svoju puninu i dubinu. Kao što navodi Encyclopaedia Britannica, njezina je uloga u povijesti evoluirala od diskretne pratnje do ravnopravnog i virtuoznog solističkog glasa.

Povijest i nastanak

Povijest viole neodvojiva je od razvoja čitave porodice violina (famiglia delle viole da braccio) u renesansnoj sjevernoj Italiji tijekom ranog 16. stoljeća. Upravo izraz viola u talijanskom jeziku predstavlja korijen iz kojeg su izvedeni nazivi za ostale srodnike: violino (mala viola) i violone (velika viola, preteča kontrabasa i violončela).

Tijekom 16. i 17. stoljeća, majstori graditelji iz Cremone i Brescie, poput Gasparoa da Salòa, Andree Amatija te kasnije Antonija Stradivarija, eksperimentirali su s različitim veličinama viole. Postojale su dvije glavne varijante: znatno veća tenorska viola (tenore) i manja, lakše upravljiva altovska viola (alto). S vremenom je altovski model prevladao jer je omogućavao izvođačima bolju tehničku pokretljivost, premda je stvarao akustički kompromis između volumena zraka u tijelu i duljine menzure.

Prema detaljnim muzikološkim zapisima u Hrvatskoj enciklopediji, viola je kroz barok i rani klasicizam uglavnom popunjavala unutarnje harmonije (tzv. ripieno dionice), da bi u djelima zrelog klasicizma i romantizma procvjetala u punom sjaju autentičnog glazbenog izraza.

Sastavni dijelovi

Kao i ostali tradicionalni gudački instrumenti, viola je vrhunski primjer primijenjene akustike i preciznog zanatstva:

Tijelo instrumenta (rezonantna kutija)

• Gornja ploča (glasnjača): Izrađuje se od birane smrekovine s finim, paralelnim godovima. Na njoj su urezani zvučni otvori u obliku stiliziranog slova f (tzv. f-otvori ili efovi).
• Donja ploča i obod (obodi): U pravilu se izrađuju od rebrastog javora, drva koje nudi izvanrednu elastičnost i reflektira zvučne valove.
• Unutarnja konstrukcija: U unutrašnjosti se nalaze dušica (drveni štapić koji prenosi vibracije s gornje na donju ploču) i basov grednik (uzdužna letvica koja ojačava strukturu i potiče duboke frekvencije).

Vrat i glava

• Vrat i hvataljka: Vrat je od javora, dok je hvataljka (fingerboard) od punog ebanovinog drva kako bi izdržala dugotrajan pritisak prstiju bez trošenja.
• Puž i vijci (čivije): Glava instrumenta završava dekorativnim pužem i kutijom s drvenim vijcima koji služe za grubo ugađanje žica.

Konjić (kobilica) i žičnjak

• Kobilica (bridge): Precizno oblikovan komad neobrađenog javora koji drži žice na točnoj visini i prenosi njihovu vibraciju na glasnjaču.
• Žičnjak s finim ugađačima: Držač donjeg kraja žica koji često sadrži metalne vijke za mikro-ugađanje.

Gudalo

Gudalo za violu građeno je od elastičnog drva pernambuka ili karbonskih vlakana, a napeto je konjskom strunom. Teže je i masivnije od violinskog gudala kako bi moglo pokrenuti deblje i teže žice viole.

Primjena u glazbi

Izražajne mogućnosti viole protežu se kroz gotovo sve žanrove i ansamble:

1. Komorna glazba: U gudačkom kvartetu (dvije violine, viola, violončelo), viola djeluje kao srce ansambla. Ona vodi dijaloge, unosi polifonu napetost i povezuje visoke registre prve violine s basovskim linijama violončela.
2. Simfonijski orkestar: Sekcija viola pruža bogat, zagasit temelj gudačkog korpusa. Skladatelji poput Berlioza, Brahmsa, Čajkovskog, Mahlera i Ravela koristili su violu za stvaranje nostalgičnih, melankoličnih i dramatičnih atmosfera.
3. Solistička literatura: Iako solistički repertoar povijesno nije bio opsežan poput violinskog, remek-djela poput Mozartove Sinfonia Concertante za violinu i violu (KV 364), Berliozovog simfonijskog spjeva Harold u Italiji te modernih koncerata Williama Waltona, Béle Bartóka i Paula Hindemitha dostupnih u arhivima kao što je IMSLP / Petrucci Music Library, dokazuju da je viola instrument neslućene virtuoznosti i emocionalne snage.

Zanimljivosti i anegdote

Viola nosi bogatu riznicu anegdota koje svjedoče o njezinoj privlačnosti i specifičnom statusu među glazbenicima:

• Omiljeni instrument velikih skladatelja: J. S. Bach, W. A. Mozart, Ludwig van Beethoven i Antonín Dvořák redovito su svirali violu u komornim sastavima. Mozart je posebno volio sjediti „u sredini zbivanja“ jer je sa pozicije violista imao najbolji pregled nad polifonijom i harmonijskim kretanjima.
• Mit o „vicevima o violistima“: U orkestralnom folkloru rašireni su šaljivi vicevi na račun violista. No, povijesni razlog leži u tome što su u 18. i 19. stoljeću lošiji violinisti često prebacivani na violu jer su partiture bile tehnički manje zahtjevne. U modernom dobu taj je stereotip potpuno nestao – sviranje viole danas zahtijeva iznimnu fizičku snagu ruku i besprijekornu intonaciju.
• Neprocjenjivi „Macdonald“ Stradivari: Procjenjuje se da je Antonio Stradivari izradio svega desetak viola koje su sačuvane do danas. Jedna od najpoznatijih, viola Macdonald iz 1719. godine, ponuđena je na aukciji 2014. godine s procijenjenom vrijednošću od nevjerojatnih 45 milijuna dolara, što je čini jednim od najskupljih glazbenih instrumenata u povijesti čovječanstva.