Sinoć je u Ninu otvorena izložba „Hommage Đuri Sederu“, posvećena jednom od osebujniijih lica hrvatskoga slikarstva druge polovice 20. stoljeća. U galeriji Višeslav u Baroknoj kući predstavljeno je dvadeset ulja na platnu, selekcija koja podsjeća na bogat i slojevit Sederov umjetnički izričaj.
Sederovo slikarstvo teško je promatrati kroz samo jednu stilsku odrednicu. U njegovu se radu susreću apstraktno i figurativno, zagasito i kolorit, što njegovu opusu daje posebnu živost.
Slikar koji nije pristajao na ponavljanje
Đuro Seder pripada generaciji umjetnika koja je snažno obilježila hrvatsku poslijeratnu umjetnost, ali njegov se značaj ne može objasniti samo pripadanjem određenoj epohi. Ono što ga izdvaja jest spremnost da vlastiti slikarski jezik stalno preispituje.
Nije ostao vjeran jednoj formuli samo zato što se jednom u njoj pronašao. Naprotiv, u njegovu radu često se čini kao da svaka nova faza počinje nakon odbacivanja prethodne. Od enformela do avangardne Gorgone. Zbog toga je možda Sederov opus zanimljivo promatrati i kao niz unutarnjih preokreta. Njegovo slikarstvo nije tek mijenjalo izgled, mijenjao se i njegov odnos prema tome što slika uopće može učiniti.
Gorgona i iskustvo radikalne redukcije
Jedno od ključnih poglavlja Sederova umjetničkog puta vezano je uz Gorgonu, skupinu kojoj je pripadao od 1959. do 1966. godine. Gorgona je u hrvatsku umjetnost unijela drukčiji odnos prema umjetničkom djelu: manje usmjeren na konačan proizvod, a više na proces, ideju, stav i mogućnost preispitivanja svega što se dotad podrazumijevalo umjetnošću.
U tom se kontekstu mogu razumjeti i Sederove crne slike. Pred njima promatrač ostaje bez uobičajenih uporišta. Nema jasne priče, nema prepoznatljivog motiva koji bi vodio pogled. Površina postaje gotovo sama sebi dovoljna. Crnilo u tim djelima nije samo odsutnost drugih boja. Ono stvara osjećaj zastoja i tišine, kao da je slikarstvo dovedeno do trenutka u kojem mora odlučiti ima li još štogod za reći. Ta je doza radikalnosti važna za razumijevanje Sedera. On nije jednostavno slikao crno. Ispitivao je koliko se slika može ogoliti prije nego što prestane biti slikom.
Što se događa kada se slika ponovno otvori
A onda se dogodio preokret. Seder se postupno počinje udaljavati od zatvorenih i monokromnih površina te ponovno dopušta slici da progovori kroz kolorit, figuru i pokret. No taj povratak nije djelovao kao jednostavno vraćanje starom slikarskom jeziku. Nakon iskustva Gorgone znao je što znači sliku dovesti do granice i zato je njegov kasniji povratak boji toliko snažan. Kao da se ono što je nekoć bilo potisnuto sada vraća s još većim zamahom. Boja kod Sedera ne služi uljepšavanju prizora. Ona nosi emocionalni naboj. Površina slike postaje aktivna, a gesta postaje vidljiva. Platno više nije mjesto tišine, nego poprište događaja.
Čovjek u središtu slike
S vremenom se u Sederovu radu sve snažnije pojavljuje čovjek. Međutim, njegove figure nisu zamišljene kao uredni prikazi ljudskog tijela. One su često grube, naglašene, deformirane, ponekad gotovo groteskne. Možda je to ono što ih čini uvjerljivima. Sederu nije potrebno idealno lice da bi govorio o čovjeku. Njegove figure nose trag nesavršenosti i ranjivosti. U njima ima tjelesnosti i nemira. Čovjek nije prikazan kao stabilna i dovršena figura, nego kao biće koje se neprestano nalazi između različitih mijena.
Pitanje kolorita
Jedna od posebnosti Sederova kasnijeg slikarstva upravo je u tome što snažna boja nikada ne podrazumijeva neozbiljnost. Naprotiv, iza nje često postoji vrlo ozbiljno pitanje o čovjeku, njegovu postojanju i odnosu prema svijetu. Stoga njegove slike mogu istodobno djelovati gotovo razigrano i teško. Žarke boje privlače pogled, ali ga ne ostavljaju nužno u vedrom raspoloženju. Iz vizualne energije često izbija osjećaj nemira.
Između zemlje i svetoga
Religiozni motivi zauzimaju važno mjesto u dijelu njegova opusa. Krist, križ i religijske teme kod Sedera nisu samo prizori preuzeti iz poznate ikonografije. On im daje vlastiti, vrlo prepoznatljiv pečat.
Sveto pritom nije odvojeno od ljudskog, profanog. Ono je usidreno u tijelo, patnju, bol i prolaznost. Religiozni motiv zato kod Sedera (p)ostaje tjelesan i neposredan. Možda su upravo ranije faze dovele do ovog stupnja umjetničke zrelosti. Umjetnik koji je nekoć sliku mogao svesti gotovo na čistu apstrakciju, kasnije pokazuje da može istim intenzitetom govoriti kroz figuru Krista.
Izložba koja nas podsjeća koliko je širok Sederov put
Sinoć otvorena izložba u Ninu ne može, naravno, obuhvatiti cijeli Sederov umjetnički put. Nekoliko odabranih djela dovoljno je ipak da se podsjetimo koliko je velik raspon između pojedinih faza njegova rada – i koliko ih ipak povezuje isti (ne)mir.
Od Gorgone i gotovo potpunog reduciranja slike do kasnije eksplozije boje i figure ne vodi ravna linija. To je put pun skretanja, odbacivanja i novih početaka. Sederovo slikarstvo ne boji se eksperimentirati. Možda zato i danas ostaje zanimljivo. Ono ne nudi jednu jednostavnu priču o umjetničkom razvoju. Umjesto toga, nazire se nevjerojatnom gustoćom silnica koje čine njegov stil prepoznatljivim.
Sederov trag koji ne blijedi
U Ninu je sinoć prikazan djelić tog dugog i kompleksnog puta. No vrijednost izložbe nije samo u tome da nas podsjeti na ono što je Seder već postigao, već otvara mogućnost da se njegova djela reinterpretiraju bez unaprijed ponuđenog tumačenja.
Sederovo slikarstvo ne traži nužno da ga odmah razumijemo. Ono prije svega traži da – zastanemo pred slikom. Od gorgonaške šutnje do snažne figuracije, od zatvorene crne površine do boje koja gotovo izlazi na sve pore platna. Seder je cijeloga života ispitivao koliko daleko slika može otići.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.
