Priče o Pakoštanima- zvonari i zvona

Poslušajte ovaj članak – dostupan i u audio verziji za lakše informiranje.

Crkvi Uzašašća Gospodinova, nije samo duhovni centar, nego i čuvar bogate tradicije zvonara i zvona. Povijest zvona u Pakoštanima oslikava stoljetnu povezanost vjere, zajednice i lokalnog identiteta.

Povijest zvona

Na današnjoj crkvi nalazi se četiri zvona. Njihova povijest je vrlo zanimljiva:

Veliko zvono sv. Mihovila prodano je zajedno sa zvonom iz crkve Sv. Roka, poslano u tvornicu u Italiju, odakle su kasnije stigla dva nova zvona.

Malo zvono sv. Mihovila premješteno je na Crkvu sv. Roka i koristilo se za tzv. „dici zvoniti školu“ – djeca su po njemu prepoznavala početak i kraj školskog dana.

Zvono iz crkve Sv. Roka prebačeno je na novu župnu crkvu Uzašašća Gospodinova i nastavilo služiti u bogoslužju.

Danas crkva ima jedno malo zvono iz crkve sv. Mihovila (s natpisom „Chiesa di Pacostiane, 1697“), dva zvona nepoznate starosti i jedno novo zvono od prije nekoliko godina, na kojem su uklesana imena bratovština.

Na jednom od zvona nalazi se glagoljski natpis posvećen svetome Anti:
“Sv. Antone, moli za ni, v ljeto 1905.”

Zvonari i običaji zvonjenja

Prvi poznati zvonar na novoj crkvi bio je Mate Šarin pok. Ivana. Tradicionalno, u Pakoštanima se za svetkovine i procesije zvonima slavi, što znači da se zvona ručno pokreću. Ovaj običaj i danas živi: tri zvonara se izmjenjuju u zvonjenju, čuvajući tradiciju stoljećima.

Zvonjenje u Pakoštanima nije samo čin, već i simbolički: povezuje zajednicu u vjerskim svečanostima, procesijama i svakodnevnim ritualima. Zvona su tako i sredstvo lokalnog identiteta i kontinuiteta vjerskog života.

Zvona i zvonari Pakoštana čuvaju povijest, tradiciju i identitet mjesta. Svako zvono nosi svoju priču – od prodaje, premještanja i restauracije, do svetkovina a ručno zvonjenje ostaje dragocjena veza između prošlosti i sadašnjosti. Tradicija tri zvonara koji izmjenjuju svoje dužnosti i danas podsjeća na važnost zajedništva i vjerske predanosti u životu Pakoštana.