Objavljena u studenom 2025. u izdanju Hrvatskog književnog društva – Zadar, poema „Ruke istine” autora Nikole Šimića Tonina donosi snažan literarni zapis o stradanju armenskog naroda u osmanskoj imperiji. Djelo, smješteno u Biblioteku „Donat”, izazvalo je pažnju književne javnosti zbog svoje duboke emotivne i povijesne dimenzije.
Poema ne ostavlja prostor ravnodušnosti – već sam naslov sugerira vapaj za istinom i ljudskošću. Autor kroz snažne poetske slike bilježi tragediju koja je oblikovala povijest, istovremeno pozivajući na suosjećanje i moralnu odgovornost.
Stručni osvrt
Stručni osvrt napisala je Mr. sc. Milica Čubrilo o knjizi Nikole Šimića Tonina, naglašavajući duboku empatičnost i snagu poetskog izraza.
Vapaj pjesnika za istinom
Već samim naslovom pjesnik vapi za istinom, želi zagrliti stradali jermenski narod na osmanskoj imperiji, rukama poete koji suosjećanjem i zagrljajem grli i eufemizira bol…
Pročitavši poemu, zamislih mogućim naslovom iste POEMA BOLA.
Epski i lirski tonovi u poemi
Epski dio ovih stihova svjedoči stvarni događaj, dramatiku stradanja, tešku i neprebolnu atmosferu koja je puna naturalističkih epiteta; porobljeni, silovani, spaljeni, razapeti… Grobovi su nevini bez nadgrobnih križeva…
Gradacija bola i kontrasti
S epskim se isprepliću lirski pjesnikovi trenuci, koji su vješto najavljeni s tri točke, u smislu gradacije bola koji je beskrajan…
Nevezani stihovi su kratki, kao predah od toliko nehumanosti tiranina nad nevinim i jadnim žrtvama… Empatija vrišti i ište za istinom, kao što pjesnik kaže.
Stilska figura kontrasta uvijena u sintagmu ,,čudovišta posakrivana,, iza ljudskih lica nije hiperbola samo, ona je najveća kazna krvničkog čina.
Atmosfera bez slobode i vapaj za zapisom istine
U atmosferi koju nudi ova pjesma ne naslućuje se ni naznaka slobode…
I zemlja je u lošem savezu s crnilom stradanja jer iz nje se rađaju zmijarnici…
Ovo je vapaj za zapisom istine, na što poziva autor.
Onomatopeja krikova i retoričko pitanje
Zapravo je ova poema onomatopeja stradalničkih krikova, svjedok zvjerstva i animalizacije u čovjeku koji je to samo fizičkim prividom. Pjesnik se ljudski čudi neljudskosti u čovjeku koji postaje zvijer…
Toliko stradanja kao da je pjesnika ostavilo nijemim i kao da je lajt – motiv njegovo neizgovoreno retoričko pitanje – Zar je moguće da u čovjeku može da se hrani toliko zla!?
Snaga poetskih slika Nikole Šimića Tonina
Nikola Šimić Tonin jakim poetskim slikama bilježi jedan teški i teško prijemčiv događaj stradanja.
Duboka empatičnost, jasan i sugestivan izraz ostaju kao najjači zapis posvećenosti i ljudskosti jednom teškom vremenu, nažalost prepoznatljivom i često ponavljanom u povijesti. Stih je dubok i autentičan zapis, a najjači svjedok koji pobjeđuje prolaznost vremena.
