Oskarovci koji su odbili nagradu: Zašto su rekli NE?

Uvod u priču

Kada čujete riječ “Oskar”, vjerojatno zamišljate glamur, suze radosnice, dizajnerske haljine koje koštaju više od vašeg stana i onaj trenutak kada glumac u deliriju zaboravi zahvaliti vlastitoj majci. No, povijest Akademije nije samo niz zahvalnih govora. Postoje oni “odmetnici” koji su odlučili da im pozlaćeni kipić ne znači baš ništa – ili su ga, još bolje, odlučili javno poniziti. Od totalnih boema do političkih aktivista, ovi glumci i filmaši dokazali su da Hollywood ponekad može dobiti “košaricu” iz snova.

Najluđe činjenice

Nije lako reći “ne” najprestižnijoj nagradi u svijetu filma, ali neki su to učinili s toliko stila da se o tome priča desetljećima. Evo nekoliko sočnih detalja koje možda niste znali:

• Dudley Nichols bio je prvi čovjek u povijesti koji je 1936. odbio Oskara za najbolji scenarij (film The Informer). Njegov razlog? Bio je u štrajku protiv Akademije zbog sindikalnih sporova.
• George C. Scott je 1971. godine osvojio nagradu za ulogu generala Pattona, ali je ceremoniju nazvao “dvomjesečnom paradom mesa”. Njegov kipić je, prema podacima iz Guinnessove knjige rekorda, ostao u uredu Akademije jer ga jednostavno nije htio preuzeti.
• Marlon Brando je 1973. godine šokirao svijet kada je na pozornicu poslao Sacheen Littlefeather da odbije nagradu u njegovo ime, prosvjedujući protiv načina na koji se Hollywood odnosi prema američkim Indijancima.

Urbani mitovi i teorije

Naravno, gdje ima drame, ima i teorija zavjere. Jedna od najpoznatijih tiče se Katharine Hepburn, za koju se godinama pričalo da je odbila doći po svoje nagrade jer je bila “previše iznad toga”. Istina je zapravo puno prozaičnija – ona je jednostavno mrzila ceremonije i smatrala ih gubitkom vremena. Još jedna zanimljiva teorija vrti se oko navodnih “prokletih” Oskara. Neki teoretičari zavjere tvrde da oni koji odbiju nagradu zapravo izbjegavaju “hollywoodsku kletvu” koja navodno donosi lošu sreću u karijeri nakon osvajanja kipića. Iako nema čvrstih dokaza, pogledajte profil filma IMDb mnogih dobitnika i uvjerite se sami je li njihova karijera procvjetala ili stala.

Što kaže znanost i povijest

Psihološki gledano, odbijanje nagrade je vrhunski čin potvrđivanja vlastitog integriteta. Povjesničari filma se slažu da su ovi potezi često bili više politički performansi nego stvarna mržnja prema umjetnosti. Na History Channelu često možete pronaći analize o tome kako su ti trenuci zapravo pomogli u podizanju svijesti o društvenim problemima tog vremena. Dok znanost o ponašanju sugerira da je riječ o “kognitivnoj disonanci” – gdje pojedinac odbacuje nagradu institucije čije vrijednosti ne dijeli – povijest će te trenutke pamtiti kao hrabre iskorake iz konformizma. Nije stvar u zlatu, stvar je u poruci.

Zaključak

Na kraju dana, Oskar je ipak samo komad metala presvučen zlatom. Iako većina glumaca sanja o tom trenutku, oni koji su ga odbili postali su besmrtni na jedan sasvim drugačiji način. Njihova imena ne pamtimo samo po ulogama, već po hrabrosti da kažu “ne” kada je to bilo najmanje očekivano. Možda je to najbolja uloga koju su ikada odigrali – uloga samih sebe, bez scenarija i bez cenzure.