Postoji jedna mala jezična akrobacija koju posljednjih godina gotovo da smo usavršili: bezobrazluk više ne zovemo bezobrazlukom. Dobio je elegantnije ime. Zove se brutalna iskrenost.
Dogodio se jedan gotovo neprimjetan pomak u tome kako govorimo o sebi. Ono što smo nekoć bez puno razmišljanja nazivali grubošću, neobazrivošću ili jednostavno manjkom manira, danas sve češće dobiva elegantniji naziv: brutalna iskrenost. Dovoljno je reći „ja samo kažem ono što mislim“ i odjednom se oko te rečenice može isplesti cijela filozofija autentičnosti. Kao da sama činjenica da je nešto iskreno nekim automatizmom znači da je vrijedno, hrabro i moralno daleko van sive zone.
Naravno da je realnost kompleksnija od toga. Iskrenost je važna, nikad to nije prestala biti. Koliko god se neki zavaravali suprotnim. Bez nje odnosi postaju uglađeni igrokazi u kojima svi znaju scenarij i svoj tekst naizust, ali nitko ga ne želi prvi izgovoriti. Trebaju nam ljudi koji će nam reći da griješimo, koji će nas upozoriti kada sami sebe sabotiramo, koji se neće složiti s nama samo zato da bi pod svaku cijenu sačuvali mir. Ali iskrenost i grubost nisu isto. Istina govori o prirodi sadržaja onoga što iznosimo, a način na koji tu istinu izgovaramo ipak govori nešto o nama.
Nije pitanje istine nego namjere
Možemo nekome reći da je donio nepovoljnu odluku i pritom mu pomoći da je razumije. Možemo mu reći istu stvar na način da se nakon razgovora ne osjeća manje vrijednim. Činjenica može biti identična, ali učinak na čovjeka nije. Pitanje nikad nije samo isitne, nego i motivacije koja stoji iza nje.
To je možda i najnijansiraniji dio priče o brutalnoj iskrenosti: ponekad se iza nje ne nalazi smionost, nego potreba da budemo u pravu. Ili potreba da drugoj osobi uzvratimo. Ili želja da se pogodi nečiju osjetljivu točku. Lako je takav trenutak predstaviti sebi kao autentičnost. Puno je teže priznati da smo možda govorili iz povrijeđenosti, ljutnje ili taštine.
Zato mi je nerijetko zanimljivije pitanje „Zašto si to rekao?“ od pitanja „Je li to istina?“ Jer istina sama po sebi ne govori dovoljno o čovjeku koji je izgovara. I najplemenitija rečenica može postati otrov ako je izrečena s namjerom da ponizi.
Ne mora svaka istina nužno biti izgovorena
Ovo je možda karika koji nam kronično nedostaje u suvremenom slavljenju potpune otvorenosti: sposobnost da razumijemo kako nije svaka naša misao nužno doprinos razgovoru.
Imati mišljenje nije osobita vještina. Svi ga imamo, često i previše. Zrelost počinje u procjeni što treba reći, kome, kada i na koji način. Neke stvari doista treba izgovoriti. Neke treba izgovoriti vrlo jasno. A neke možemo jednostavno ostaviti tamo gdje su nastale: u vlastitoj glavi.
To nije licemjerje. To je obzir.
Ako primijetimo nešto na drugoj osobi što ona sama ne može promijeniti, čemu točno služi naša opaska? Ako znamo da će komentar samo otvoriti staru ranu, a neće donijeti ništa korisno, je li njegovo izgovaranje doista čin iskrenosti ili samo dokaz da smo si uzeli pravo reći sve što nam padne na pamet?
„Samo kažem ono što svi misle“
Posebno mi je diskutabilna ova rečenica. U njoj se krije čitav mali psihološki trik, i to podosta jeftin. Umjesto da stojimo iza vlastitog mišljenja, prizivamo nekakvu nevidljivu većinu koja će nas zaštititi od osobne odgovornosti.
„Svi misle“ otvara mogućnost za difuziju odgovornosti.
A vrlo često ne znamo što „svi“ misle.
Zato je mnogo poštenije reći: „Ja to vidim tako.“ Možda je manje dramatično, ali je intelektualno čišće. Ostavljamo drugome prostor za vlastito mišljenje. Ne pretvaramo vlastitu procjenu u društvenu presudu. I, što je najvažnije, ne skrivamo se iza anonimne većine.
Autentičnost ne treba pojačanje izmišljene publike.
„Takav sam“ nije nešto naročit izgovor
Slična zamka krije se i u rečenici „Ja sam jednostavno takav“. Ona zvuči kao priznanje, ali vrlo često služi kao nespretno lišavanje sebe od odgovornosti. Kao da je karakter tek urođeni čip, a ne nešto što se razvija skupa s nama i što ide ruku pod ruku sa slobodnom voljom. Naravno da svi imamo temperament, navike i obrasce ponašanja koje nismo od nule sami birali. Netko je nagao, netko preosjetljiv, netko zatvoren. Ali karakter se ne vidi samo u onome što nam spontano dolazi. Vidi se i u onome što smo spremni učiniti s tim impulsom. Ako znam neke svoje Ahilove pete, mogu se na vrijeme zaustaviti.
To nije odustajanje od autentičnosti, nego njezin zreliji oblik.
Ponekad je najiskrenije priznati sebi da smo pretjerali
Čini mi se da se o iskrenosti najviše govori upravo onda kada treba reći nešto drugome. Mnogo se manje govori o onoj drugoj, zahtjevnijoj vrsti iskrenosti — onoj prema sebi.
Možemo biti kirurški precizni u seciranju tuđih pogrešaka, a istodobno imati nevjerojatno sofisticirane izlike za vlastite. Tuđu grubost lako ćemo nazvati karakterom, vlastitu ćemo objasniti lošim danom. Tuđu osjetljivost proglasit ćemo pretjeranom, a vlastitu povrijeđenost potpuno opravdanom.
Zato je možda korisno s vremena na vrijeme napraviti neugodan korak unatrag i pitati se: Jesam li ovo rekao zato što je trebalo biti rečeno ili zato što sam želio imati zadnju riječ? Jesam li bio iskren ili samo povrijeđen? Jesam li nekome pomogao ili sam samo uspio sebi na moment dokazati da sam bio u pravu?
Takva pitanja nisu osobito zabavna. Ali nešto govore o karakteru.
Nije neka hrabrost drugome reći da je pogriješio. Ponekad je puno teže sebi priznati mogućnost pogreške.
Iskrenost bez obzira lako postaje samodopadnost
Možda je došlo vrijeme da malo opreznije koristimo riječ autentičnost. Ona je postala gotovo univerzalno opravdanje za ponašanja koja prije nismo smatrali posebno vrijednima. Kao da biti autentičan znači odbaciti svaki oblik samokontrole i drugima prepustiti da se nose s onim što iz nas izađe.
Autentičnost nipošto nije isto što i impulzivnost.
Čovjek može biti potpuno svoj i pritom zadržati dozu obazrivosti. Može imati čvrste granice i za njih se zauzimati staloženo. Može biti vrlo kritičan, a da pritom ne ponižava. Može se ne slagati s nekim bez potrebe da ga umanji kao osobu.
Takva iskrenost ne iziskuje teatralnu grubost da bi bila hrabra. Ona stoji sasvim stabilno na vlastitim nogama.
Ne treba nam manje iskrenosti, nego više karaktera
Ne bih ni voljela živjeti u svijetu u kojem svi jedni drugima govore samo ono što žele čuti. To nije ljubaznost, nego autoput prema stagnaciji. Ponekad nam prijatelj mora reći nešto neugodno. Ponekad kolega mora ukazati na našu pogrešku. Ponekad je u odnosu potrebno izgovoriti ono što će nam na trenutak izazvati nelagodu.
No neugodno ne mora biti okrutno.
Čvrsto ne mora biti grubo.
Jasno ne mora biti ponižavajuće.
Alternativa brutalnoj iskrenosti ne mora biti šutnja, nego zrela iskrenost. Ona koja ne skriva istinu, ali ju ni ne koristi kao krinku za nedostatak obzira. Ona koja zna da riječi imaju svoju težinu i posljedice i da način na koji nešto kažemo nije omot oko sadržaja, nego dio samog sadržaja.
Čovjeka ne određuje samo ono što se usudi reći. Ponekad ga mnogo bolje određuje ono što je mogao impulzivno izbaciti, ali je odlučio oblikovati drugačije.
Ne zato što se bojao istine.
Nego zato što je u drugoj osobi ipak vidio čovjeka.
