Molièreov Škrtac: Analiza i esej o vječnoj komediji

Uvod: Molière i vječna komedija ljudskih mana

U veličanstvenom panteonu svjetske književnosti, malo je imena koja sjaje tako postojanim sjajem kao što je ime Jean-Baptistea Poquelina, poznatijeg kao Molière. Kao neprikosnoveni majstor francuskog klasicizma i otac moderne komedije, Molière je svojim dramama zrcalio društvo 17. stoljeća, secirajući njegove poroke s oštrinom kirurga i duhovitošću genija. Njegovo djelo “Škrtac” (L’Avare), premijerno izvedeno 1668. godine, stoji kao jedan od najvažnijih stupova njegova opusa i svevremenski spomenik jednoj od najstarijih ljudskih opsesija – pohlepi.

Iako u svoje vrijeme nije doživjela trenutačan uspjeh poput nekih drugih njegovih komada, dijelom i zbog neuobičajene forme prozne komedije u pet činova, “Škrtac” je s vremenom stekao status nezaobilaznog klasika. Inspiriran Plautovom “Aulularijom” (Komedija o ćupu), Molière je stvorio djelo koje nadilazi svoju antičku preteču. U središte pozornosti postavio je lik Harpagon, čije ime, izvedeno iz latinskog “harpago” (zgrabiti, oteti), savršeno opisuje njegovu prirodu. Kroz priču o starom udovcu čija je ljubav prema novcu uništila sve ljudske odnose, Molière ne ispisuje samo komediju, već i duboko potresnu studiju o otuđenju i moralnom propadanju. Ovaj esej zaronit će u srž “Škrtca”, istražujući njegovu kompleksnu karakterizaciju, univerzalne teme i neprolaznu snagu koja ga čini relevantnim i stoljećima nakon što je napisan.

Harpagon: Arhetip škrtca ili tragični junak?

Srce i duša Molièreove drame nedvojbeno je Harpagon, lik koji je postao sinonim za škrtost. No, svesti ga samo na karikaturu bila bi velika nepravda prema Molièreovom geniju. Harpagonova škrtost nije tek simpatična mana ili ekscentričnost; ona je patološka, sveprožimajuća sila koja ga je potpuno dehumanizirala. Njegov odnos prema novcu nije racionalan – on ne štedi da bi nešto postigao ili osigurao budućnost. On gomila novac radi samog gomilanja, pretvarajući ga u fetiš, u božanstvo kojem prinosi na žrtvu vlastitu djecu, sreću i ljudskost.

Njegova opsesija manifestira se u nizu komičnih, ali u suštini tužnih prizora. Vlastitu djecu, Cléantea i Élise, on ne vidi kao bića s osjećajima i željama, već kao trošak ili potencijalni izvor prihoda. Spreman je udati kćer za starog Anselmea samo zato što je ovaj ne traži miraz, a sina oženiti za bogatu udovicu. Ljubav, temeljna ljudska emocija, za njega je nevažna varijabla u financijskoj jednadžbi. Njegova paranoja doseže vrhunac u legendarnom monologu iz četvrtog čina, nakon što mu je ukradena škrinjica s deset tisuća zlatnika. To nije samo vapaj za izgubljenim bogatstvom; to je krik očajnika kojem je iščupano srce, krik koji briše granicu između komičnog i tragičnog. “Uhvatite lopova! Lopova! Ubojicu! Zlikovca!” – viče on, ali ne traži osobu, već svoj novac, svoju jedinu pravu ljubav.

Je li Harpagon onda samo komični lik? Da, njegova opsesija i paranoja izvor su briljantnog humora. Ali ispod te komične maske krije se duboka tragedija usamljenog čovjeka, zarobljenika vlastite pohlepe. On je izoliran od svijeta, nepovjerljiv prema svima, nesposoban za bilo kakvu iskrenu emociju osim ljubavi prema zlatnicima. Molière ga na kraju drame ne “liječi”. Dok se svi mladi parovi sretno spajaju, Harpagon ostaje sam, ali sretan, jer je dobio natrag svoju škrinjicu. Ta završna slika je gorka i opominjuća: Harpagon je dobio što je htio, ali je izgubio sve što je uistinu važno.

Sukob generacija: Ljubav protiv novca

Na drugoj strani pozornice, nasuprot Harpagonovoj ledenoj tvrđavi materijalizma, stoji svijet mladosti, ljubavi i nade. Sukob između oca i njegove djece, Cléantea i Élise, predstavlja temeljnu dramsku napetost u “Škrtcu”. To nije samo tipičan generacijski jaz, već fundamentalni sraz dvaju svjetonazora: svijeta u kojem je novac jedina vrijednost i svijeta u kojem su ljubav i ljudska sreća najviši ideali.

Cléante i Élise mladi su ljudi koji se usuđuju željeti ono što je najprirodnije – pravo na vlastiti izbor i ljubav. Élise je zaljubljena u Valèrea, mladića koji se, kako bi bio blizu nje, zaposlio kao sluga u njihovoj kući. Cléante, pak, voli siromašnu djevojku Mariane, istu onu koju njegov otac, ne znajući za sinovljeve osjećaje, planira oženiti iz čiste požude i zablude. Harpagonova tiranija nije samo financijska; ona je i emocionalna. On im uskraćuje ne samo novac za dostojanstven život, već i temeljno ljudsko pravo na sreću. Njegovi bračni planovi za njih su okrutne poslovne transakcije, osmišljene da maksimiziraju njegov profit, a minimiziraju troškove.

Ovaj sukob Molière koristi kako bi oštro kritizirao patrijarhalni ustroj društva u kojem su djeca bila vlasništvo očeva. Pobuna Cléantea i Élise nije samo borba za ljubav, već i vapaj za individualnom slobodom. Oni se moraju služiti spletkama, lažima i krađom kako bi ostvarili svoje ciljeve, što pokazuje koliko je Harpagonov sustav vrijednosti korumpirao i one oko njega. Ljubav u “Škrtcu” postaje subverzivna sila koja ruši stari, nepravedni poredak utemeljen na pohlepi. Iako se na kraju sve rješava pomalo umjetnim raspletom, pobjeda ljubavi nad novcem ostaje snažna i optimistična poruka drame.

Komedija karaktera i društvena kritika

“Škrtac” je savršen primjer onoga što nazivamo komedijom karaktera (comédie de caractère), dramske vrste koju je Molière usavršio. Za razliku od komedije situacije, gdje smijeh proizlazi iz neočekivanih zapleta i zabuna, ovdje je humor ukorijenjen u psihologiji glavnog lika. Smiješno nije toliko ono što se Harpagonu događa, koliko ono što on jest. Svaka njegova riječ, gesta i misao filtrirana je kroz izopačenu leću njegove škrtosti, stvarajući beskrajan niz komičnih apsurda.

Međutim, Molièreov cilj nikada nije bio samo nasmijati publiku. Slijedeći Horacijevu maksimu “ridendo castigat mores” (smijehom se ispravljaju običaji), on koristi komediju kao oruđe za oštru društvenu kritiku. U Harpagonu on ne portretira samo pojedinca, već i cijelu jednu klasu – rastuću buržoaziju svoga doba, koja je u gomilanju kapitala vidjela novi smisao postojanja. Harpagonova opsesija novcem i njegovo lihvarenje (posuđivanje novca uz lihvarske kamate, što saznajemo iz urnebesne scene s Cléanteom) izravna je kritika novih ekonomskih praksi koje su nagrizale stare moralne vrijednosti.

Ovu kritiku Molière pojačava kroz galeriju sporednih likova. Tu je lukavi sluga La Flèche, koji jedini prozire Harpagonovu prirodu; cinična provodadžika Frosine, koja ljudske odnose svodi na puku trgovinu; te sluga Maître Jacques, rastrgan između brutalne iskrenosti i potrebe da laska gospodaru kako bi preživio. Svaki od tih likova predstavlja drugačiji odgovor na Harpagonovu tiraniju i zajedno čine živopisan mozaik društva u kojem je novac postao mjera svih stvari. Smijući se Harpagonu, Molièreova publika smijala se, zapravo, samoj sebi i porocima vlastitog vremena.

Jezik i stil: Od farse do psihološke drame

Molièreova dramaturška vještina u “Škrtcu” očituje se i u njegovom majstorskom korištenju jezika i scenskih tehnika. Odluka da komediju napiše u proznom obliku, umjesto u tada uobičajenom aleksandrinskom stihu, dala je dijalozima prirodnost, oštrinu i ritam koji savršeno odgovara dinamičnoj radnji. Jezik je istovremeno i realističan i visoko stiliziran, prilagođen svakom liku – od Harpagonovih paničnih, isprekidanih rečenica do Valèreovog ulizivačkog i cvjetnog govora.

Vrhunac Molièreovog stila svakako je već spomenuti Harpagonov monolog. To je trenutak u kojem se forma komedije lomi i otvara prostor za duboku psihološku analizu. Intenzitet emocija, strast i očaj koji Harpagon iskazuje zbog komada metala, publika obično očekuje u tragedijama gdje junaci oplakuju gubitak voljene osobe ili kraljevstva. Upravo tim kontrastom Molière postiže dvostruki efekt: s jedne strane, smijemo se apsurdnosti njegove patnje, a s druge, osjećamo jezu pred dubinom njegove moralne izopačenosti.

Drama je također ispunjena klasičnim komediografskim elementima naslijeđenim iz commedie dell’arte: imamo tipizirane likove (stari škrtac, zaljubljeni mladići, lukavi sluga), scene prepune nesporazuma (antologijska je ona u kojoj Harpagon misli da Valère priznaje krađu novca, dok ovaj zapravo priznaje ljubav prema Élise) i deus ex machina rasplet. Taj nagli, sretni završetak, u kojem se otkriva da su Valère i Mariane davno izgubljena djeca bogatog Anselmea, često je kritiziran kao nevjerojatan. Ipak, on ima jasnu dramaturšku funkciju: omogućuje sretan kraj za mlade ljubavnike, dok istovremeno naglašava Harpagonovu nepromjenjivost. On je izuzet iz sretnog završetka, ostavljen da živi u svom zlatnom kavezu, što cijeloj komediji daje gorko-slatki i vrlo moderan prizvuk.

Zaključak: Zašto i danas čitati “Škrtca”?

Više od tristo pedeset godina nakon premijere, “Škrtac” nije izgubio ni trunku svoje snage, duhovitosti i relevantnosti. Harpagon je napustio kazališne daske i postao besmrtni arhetip, opomena koja živi u našem jeziku i kulturi. No, zašto nas njegova priča i danas tako snažno dotiče? Zato što je Molière, pišući o Francuskoj 17. stoljeća, pisao o vječnoj ljudskoj prirodi.

Živimo u svijetu opsjednutom materijalnim, u kulturi koja često izjednačava posjedovanje sa srećom i uspjehom. Konzumerizam je postao nova religija, a Harpagonov duh, u različitim oblicima, živi u korporativnoj pohlepi, u opsesiji statusnim simbolima, u otuđenju koje tehnologija i novac stvaraju među ljudima. Molièreova komedija nas, kroz smijeh, tjera da se zagledamo u vlastite vrijednosti i zapitamo se što je naša “škrinjica sa zlatnicima” i što smo sve spremni žrtvovati za nju.

Stoga, “Škrtac” je mnogo više od školske lektire ili povijesnog artefakta. To je živo, britko i nevjerojatno zabavno djelo koje nudi ne samo vrhunski umjetnički doživljaj, već i dragocjenu lekciju o humanosti. Preporučujem ga svakome – učenicima koji se s njim prvi put susreću, ali i odraslim čitateljima koji traže podsjetnik na to da se najveće bogatstvo ne nalazi u škrinjicama, već u ljubavi, empatiji i odnosima koje gradimo. Molière nas uči da je najopasnija vrsta siromaštva ona koja pogađa dušu, a smijeh je, ponekad, najbolji lijek protiv nje.