U sjeni velikog skandala: Uvod u uznemirujući svijet Hanye Yanagihare
Prije nego što je Hanya Yanagihara potresla književni svijet monumentalnim i bolnim romanom “Mali život”, stvorila je djelo koje je, na posve drugačiji način, jednako uznemirujuće, kompleksno i moralno izazovno. Njezin debitantski roman, “Ljudi u drveću” (The People in the Trees), objavljen 2013. godine, predstavlja forenzičku studiju o mračnoj strani ljudske prirode, isprepletenu s pitanjima znanstvene etike, kolonijalizma i zastrašujuće sposobnosti čovjeka da racionalizira vlastita zlodjela. Knjiga je, poput tempirane bombe, tiho otkucavala prije nego što je eksplozija autoričine slave bacila novo svjetlo na ovo izvanredno, ali i mučno debitantsko ostvarenje.
Roman je labavo inspiriran stvarnim životom Daniela Carletona Gajduseka, nobelovca koji je osuđen za pedofiliju. Yanagihara uzima tu šokantnu premisu kao polazišnu točku za istraživanje granica između genijalnosti i monstruoznosti. Priča je predstavljena kao memoar dr. Nortona Perine, briljantnog znanstvenika koji je 1995. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu zbog otkrića koje je dovelo do praktički vječnog života. Međutim, Perina svoje memoare ne piše iz udobnosti akademske mirovine, već iz zatvorske ćelije, gdje služi kaznu za gnjusne zločine. Cijeli narativ uokviren je bilješkama i predgovorom njegovog odanog, ali sve više zgroženog kolege, dr. Ronalda Kubodere, koji pokušava sastaviti slagalicu Perininog života i ponuditi kontekst čitatelju. Upravo ta narativna struktura pretvara roman iz obične ispovijesti u slojevitu analizu nepouzdanosti sjećanja, istine i načina na koji pričamo priče o sebi.
Anatomija monstruoznog genija
Dr. Norton Perina: Nepouzdani pripovjedač u slonovačkoj kuli
Norton Perina jedan je od najsloženijih i najodbojnijih protagonista suvremene književnosti. Yanagihara ga gradi s kirurškom preciznošću, dajući mu glas koji je istovremeno elokventan, inteligentan, šarmantan i duboko poremećen. Perina je utjelovljenje znanstvene arogancije; svijet i ljude oko sebe promatra kao objekte istraživanja, lišene emocija i intrinzične vrijednosti. Njegova potraga za znanjem nije vođena humanizmom, već nezasitnom znatiželjom i egoističnom željom za ostavljanjem traga. On je čovjek koji može detaljno opisati floru i faunu zabačenog mikronezijskog otoka, ali je potpuno nesposoban za empatiju ili moralno rasuđivanje.
Kao nepouzdani pripovjedač, Perina je majstorski izveden. Svoju priču priča s prividom objektivnosti, opravdavajući svoje postupke logikom znanstvenog imperativa ili kulturnog relativizma. Svoje zločine – sustavno seksualno zlostavljanje posvojene djece s otoka – on opisuje kao čin ljubavi, kulturološku specifičnost ili nužnu cijenu za veliko otkriće. Ta racionalizacija je ono što čitanje čini toliko teškim. Yanagihara nas tjera da provedemo stotine stranica u umu čudovišta koje sebe ne vidi kao takvo, prisiljavajući nas da se suočimo s nelagodnom spoznajom da zlo rijetko dolazi u prepoznatljivom, karikaturalnom obliku. Ono se često krije iza maske inteligencije, autoriteta i plemenitih ciljeva.
Ronald Kubodera: Kroničar i savjest
Da je roman samo Perinin monolog, bio bi nepodnošljiv. Ključni element koji mu daje dubinu i omogućuje kritički odmak jest lik Ronalda Kubodere. Kroz njegove fusnote, predgovor i pogovor, dobivamo vanjsku perspektivu. Kubodera je Perinin sljedbenik, čovjek koji je cijelu svoju karijeru posvetio veličanju mentorovog rada. Međutim, dok uređuje Perinine memoare, njegova odanost puca pod težinom istine. Njegove bilješke postaju sve očajnije, pokušavajući istovremeno obraniti Perinin znanstveni doprinos i ograditi se od njegovih moralnih prijestupa. On je naša savjest unutar teksta, glas koji potvrđuje naše sumnje i užas. Kroz njega vidimo kako društvo često reagira na ovakve skandale: pokušajem da se djelo odvoji od autora, da se genijalnost sačuva unatoč moralnom bankrotu pojedinca.
Narod U’ivu’a: Žrtve znanstvenog napretka
U središtu romana je zabačeni mikronezijski otok Ivu’ivu i njegov narod. Perina ih pronalazi tijekom antropološke ekspedicije i otkriva da posjeduju tajnu dugovječnosti, zahvaljujući konzumaciji mesa rijetke vrste kornjače. Za Perinu, oni nisu narod s kulturom, poviješću i dušom, već živi laboratorij. On ih infantilizira, promatra s kolonijalnom superiornošću i na kraju, u potrazi za svojim otkrićem, uništava njihov ekosustav i način života. Njihova tragedija je tiha, gurnuta na margine Perinine grandiozne priče o vlastitom uspjehu, što je čini još potresnijom. Yanagihara ovdje ispisuje snažnu kritiku povijesti antropologije i zapadnjačke znanosti, koje su prečesto tretirale autohtone narode kao primitivne subjekte, a njihova znanja i resurse kao robu za eksploataciju.
Velike teme u mikronezijskoj prašumi
Može li genij opravdati zločin?
Ovo je središnje pitanje koje roman postavlja i na koje odbija dati jednostavan odgovor. Bi li svijet trebao biti zahvalan Perini na lijeku za starenje, unatoč činjenici da je taj lijek izgrađen na uništenju jedne kulture i zlostavljanju djece? Yanagihara nas suočava s vlastitom spremnošću na kompromis. Koliko smo daleko spremni ići u opravdavanju nemoralnih djela ako je krajnji rezultat nešto što smatramo “dobrim” za čovječanstvo? Roman ne nudi utjehu; on samo postavlja pitanja koja ostaju odzvanjati dugo nakon što se knjiga zatvori. To je hrabar i beskompromisan pristup koji od čitatelja zahtijeva aktivno moralno angažiranje.
Znanstveni imperijalizam i cijena besmrtnosti
Perinina ekspedicija na Ivu’ivu metafora je za cjelokupnu povijest kolonijalizma. On dolazi kao predstavnik superiorne, “prosvijećene” civilizacije, uzima ono što mu je potrebno i za sobom ostavlja pustoš. Otkriće besmrtnosti, taj ultimativni san čovječanstva, plaćen je uništenjem jednog malog, izoliranog svijeta. Yanagihara sugerira da naša opsesija napretkom i pobjedom nad prirodom često ima skrivenu, mračnu cijenu koju plaćaju oni koji nemaju moć da se obrane. Priča postaje alegorija o aroganciji modernog čovjeka i njegovom uvjerenju da ima pravo eksploatirati svijet radi vlastite koristi.
Stil koji ledi krv u žilama
Ono što “Ljude u drveću” čini remek-djelom jest autoričin stil. Yanagihara piše hladnom, gotovo kliničkom prozom koja savršeno oponaša akademski diskurs. Perinin glas je lišen emocija, čak i kada opisuje najintimnije ili najstrašnije događaje. Taj formalni, distancirani ton stvara jeziv kontrast sa sadržajem priče. Nema melodrame, nema jeftinih trikova za izazivanje šoka. Užas se gradi polako, kroz suhoparne opise, znanstvene digresije i usputne komentare, što ga čini još prodornijim. Korištenje fusnota kao narativnog alata genijalno je – one prekidaju Perinin tok svijesti, nudeći alternativne činjenice, ispravke i, što je najvažnije, moralni komentar. Čitatelj je prisiljen neprestano skakati s glavnog teksta na bilješke, aktivno sudjelujući u rekonstrukciji istine.
Osobni dojam: Putovanje u srce tame
Čitanje “Ljudi u drveću” nije ugodno iskustvo. To je intelektualno i emocionalno iscrpljujuće putovanje. Bilo je trenutaka kada sam morao odložiti knjigu, preplavljen osjećajem gađenja prema Perini i tjeskobe zbog tema koje roman otvara. Međutim, upravo u toj nelagodi leži njegova snaga. Ovo je književnost koja ne podilazi čitatelju, koja ne nudi lake odgovore niti moralnu katarzu. Yanagihara nas gura u blato ljudske psihe i tjera nas da se zapitamo o prirodi dobra i zla, o cijeni napretka i o čudovištima koja se mogu skrivati iza fasade civiliziranosti i genijalnosti. To je roman koji vas proganja, koji vas tjera na razmišljanje i koji potvrđuje Hanyu Yanagiharu kao jedan od najvažnijih i najhrabrijih glasova suvremene književnosti.
Zaključak: Kome je namijenjeno ovo remek-djelo?
“Ljudi u drveću” nije knjiga za svakoga. Čitatelji koji traže utjehu, optimizam ili brzu radnju trebali bi je zaobići. Također, zbog eksplicitnih tema seksualnog zlostavljanja, zahtijeva emocionalnu otpornost. Međutim, za one koji su spremni suočiti se s teškim pitanjima i koji cijene književnost koja pomiče granice, ovo je esencijalno štivo. Preporučujem je studentima književnosti, filozofije i etike, kao i svim čitateljima koji se ne boje zaroniti u najmračnije kutke ljudskog iskustva. To je zahtjevan, ali iznimno nagrađujući roman – mračno, briljantno i nezaboravno djelo koje dokazuje da književnost ima moć da nas istovremeno prosvijetli i duboko uznemiri.
📚 Za ostale knjige i eseje posjetite Lektira – vaš vodič kroz književnost.
