Korelacionizam: Granice ljudske misli i Veliko Vani

Uvod: Okovi misli i stvarnosti

Možemo li zamisliti svijet bez ljudi? Bez ikakvog oblika svijesti, bez promatrača, bez uma koji bi ga poimao? Na prvi pogled, odgovor se čini jednostavnim: naravno da možemo. Znanost nam govori o milijardama godina postojanja svemira prije pojave prvog života na Zemlji. No, kada pokušamo misliti o toj stvarnosti – o formiranju planeta, o sudarima galaksija, o vrelini Velikog praska – ne upadamo li u suptilnu zamku? Sam čin mišljenja o svijetu bez misli jest, na kraju krajeva, misao. Mi smo ti koji ga zamišljamo, mi smo ti koji ga mjerimo i opisujemo. Čini se da smo neraskidivo vezani za vlastitu perspektivu, zarobljeni u krugu vlastite svijesti.

Upravo ta ideja, da nikada ne možemo spoznati stvarnost kakva je ona sama po sebi, neovisno o našem umu, jeziku ili načinu postojanja, čini srž filozofskog koncepta poznatog kao korelacionizam. To je teza, koju je u modernu filozofsku raspravu uveo francuski filozof Quentin Meillassoux, da uvijek imamo pristup samo odnosu, odnosno korelaciji, između misli i bića, a nikada jednom od ta dva pola zasebno. Drugim riječima, svijet o kojem možemo govoriti uvijek je već svijet-za-nas. Svaki pokušaj da se iskorači izvan tog odnosa i dohvati ‘apsolut’ ili ‘stvar po sebi’ osuđen je na neuspjeh. Ovaj članak istražit će dubinu i posljedice te moćne ideje, njezin povijesni razvoj, razorne kritike koje joj Meillassoux upućuje i odvažni pokušaj filozofije da ponovno zakorači u ‘Veliko Vani’ – u stvarnost neovisnu o čovjeku.

Povijesni Kontekst: Buđenje iz Kantovog sna

Kopernikanski obrat Immanuela Kanta

Kako bismo razumjeli korelacionizam, moramo se vratiti u 18. stoljeće, do Immanuela Kanta i njegove ‘kopernikanske revolucije’ u filozofiji. Prije Kanta, filozofi su uglavnom pretpostavljali da naša spoznaja mora biti u skladu s objektima izvan nas. Kant je okrenuo tu pretpostavku naglavce: ne oblikuje se naš um prema svijetu, već se svijet koji spoznajemo oblikuje prema fundamentalnim strukturama našeg uma. Prostor, vrijeme, uzročnost – to nisu svojstva svijeta ‘po sebi’, već ‘naočale’ kroz koje jedino možemo percipirati stvarnost. Time je Kant podijelio stvarnost na dva dijela: fenomenalni svijet (svijet kako nam se pojavljuje, strukturiran našim umom) i noumenalni svijet (svijet kakav je ‘po sebi’, neovisan o nama), koji ostaje zauvijek nespoznatljiv. Upravo je ta podjela rodno mjesto modernog korelacionizma. Filozofija je odustala od pokušaja spoznaje apsolutne stvarnosti i usredotočila se na uvjete mogućnosti našeg iskustva – na korelaciju između subjekta i objekta.

Doba post-kantovske filozofije

Gotovo sva kontinentalna filozofija nakon Kanta, tvrdi Meillassoux, djeluje unutar ovog okvira. Fenomenologija, primjerice, s Edmundom Husserlom i Martinom Heideggerom, stavlja u središte analizu svijesti i načina na koji se svijet ‘daje’ toj svijesti. Za njih, biće je uvijek biće-u-svijetu, neodvojivo od ljudskog postojanja (Dasein). Slično tome, postmodernistički mislioci poput Jacquesa Derride ili Michela Foucaulta, iako kritični prema ideji suverenog subjekta, zamjenjuju ga drugim polom korelacije: jezikom, diskursom, tekstom ili moći. Derridina poznata izjava ‘nema ničega izvan teksta’ može se čitati kao radikalna formulacija korelacionizma: nemamo pristup stvarnosti koja nije već posredovana jezikom i njegovim strukturama.

Dolazak Quentina Meillassouxa

Ova duga vladavina korelacionizma prekinuta je 2006. godine objavom knjige ‘Nakon konačnosti: Ogled o nužnosti kontingencije’ (Après la finitude) Quentina Meillassouxa. U njoj je Meillassoux, učenik slavnog filozofa Alaina Badioua, prvi put imenovao i sustavno kritizirao ovu duboko ukorijenjenu pretpostavku. On je ‘korelacionizam’ definirao kao neprijatelja kojeg treba prevladati ako filozofija želi ponovno steći pravo da govori o stvarnosti samoj. Njegov rad pokrenuo je lavinu i postao temeljnim tekstom novog filozofskog pokreta poznatog kao spekulativni realizam.

Dubinsko Objašnjenje Koncepta: Krug koji se ne može probiti?

Definicija korelacionizma

Meillassouxova definicija je precizna: ‘Korelacionizam je ideja prema kojoj uvijek imamo pristup samo korelaciji između mišljenja i bića, a nikada jednom od tih termina zasebno.’ To znači da je svaka misao o biću već strukturirana mišljenjem, a svako biće o kojem možemo govoriti već je biće-za-mišljenje. Pokušati misliti o onome što postoji neovisno o misli čini se kao logička kontradikcija, jer sam taj pokušaj jest misao. Taj se argument naziva ‘argument korelacionističkog kruga’ i predstavlja najjaču obranu ove pozicije. Čim kažete ‘mislim o svijetu bez misli’, već ste unutar kruga, jer ste vi taj koji misli.

Jaki i slabi korelacionizam

Meillassoux razlikuje dvije glavne verzije. ‘Jaki’ korelacionizam, poput subjektivnog idealizma Georgea Berkeleyja, tvrdi da su misao i biće jedno te isto (‘biti znači biti percipiran’). Prema ovoj verziji, ne postoji nikakav svijet izvan uma. ‘Slabi’ korelacionizam, koji je mnogo rašireniji i potječe od Kanta, prihvaća da postoji stvarnost neovisna o nama (stvar-po-sebi), ali tvrdi da je ona fundamentalno nespoznatljiva. Možemo znati da ona postoji, ali ne i kakva je. Meillassoux smatra da je većina moderne filozofije, svjesno ili nesvjesno, zarobljena u ovoj slabijoj, ali jednako ograničavajućoj verziji.

Primjeri i ‘Arche-fosil’: Izazov iz duboke prošlosti

Problem pretka (Arche-fosil)

Kako probiti naizgled neprobojni korelacionistički krug? Meillassoux pronalazi oružje na neočekivanom mjestu: u znanosti. On uvodi koncept ‘arche-fosila’ (pra-fosila). To nije samo stari fosil dinosaura. Arche-fosil je za njega bilo koji znanstveni podatak, materijalni trag ili mjerenje koje se odnosi na stvarnost koja je postojala *prije* nastanka života i svijesti. Primjeri uključuju procjenu starosti svemira (oko 13,8 milijardi godina), datiranje formiranja Zemlje (oko 4,5 milijardi godina) ili analizu izotopa u stijenama koje svjedoče o događajima starim stotinama milijuna godina.

Korelacionistička dilema

Ovi znanstveni iskazi predstavljaju golemu zagonetku za korelacionizam. Uzmimo iskaz: ‘Akrecija Zemlje dogodila se prije otprilike 4,54 milijardi godina.’ Znanost tvrdi da je ovaj iskaz doslovno istinit. On opisuje događaj u vremenu. Ali što taj iskaz znači za filozofa korelacionista? Taj se događaj zbio u vremenu kada nije bilo nikakvog svjedoka, nikakve svijesti, nikakvog ‘za-nas’. Kako nešto može biti istinito ako se odnosi na stvarnost koja nije dana nikakvoj svijesti? Korelacionist se suočava s neugodnim izborom. On može:

1. Tvrditi da znanstveni iskaz nije doslovno istinit. Možda je to samo prikladna projekcija naših sadašnjih modela u prošlost, korisna fikcija, ali ne i opis onoga što se *stvarno* dogodilo. Time se znanost svodi na neku vrstu sofisticirane mitologije.

2. Pokušati spasiti iskaz složenim filozofskim manevrom, tvrdeći da je prošlost na neki način retroaktivno konstituirana sadašnjom sviješću. Događaj se ‘dogodio-za-nas’ tek kada smo ga mi otkrili i opisali. Ovo rješenje, smatra Meillassoux, graniči s apsurdom jer implicira da prije pojave čovjeka nije bilo ni vremena ni prostora u smislu u kojem znanost o njima govori.

Meillassoux odbacuje obje opcije. On inzistira na tome da moramo filozofiju uskladiti sa znanošću, a ne obrnuto. Moramo biti u stanju misliti doslovno značenje iskaza o svijetu prije čovjeka. A da bismo to mogli, moramo pronaći izlaz iz korelacionizma i ponovno uspostaviti filozofski pristup apsolutu.

Kritike i Put prema ‘Velikom Vani’

Meillassouxova kritika fideizma

Jedna od najprovokativnijih Meillassouxovih teza jest da korelacionizam, koji se često doživljava kao vrhunac kritičkog i prosvjetiteljskog mišljenja, zapravo otvara vrata fideizmu – slijepoj vjeri. Kako? Ako je um ograničen samo na sferu fenomena (svijeta-za-nas), onda on nema nikakav autoritet govoriti o apsolutnim pitanjima, kao što je postojanje Boga. Filozof korelacionist ne može dokazati ni da Bog postoji ni da ne postoji, jer bi Bog, po definiciji, bio apsolutno biće, neovisno o nama. Stoga, korelacionist mora ostati agnostik. No, time on, tvrdi Meillassoux, ostavlja otvoren prostor za vjernika koji može reći: ‘Upravo zato što um ne može ništa reći o apsolutu, moja vjera je legitimna.’ Ograničavajući moć razuma, korelacionizam ga razoružava pred tvrdnjama vjere.

Kako pobjeći? Princip fakticiteta

Meillassouxov bijeg iz kruga je ingeniozan. On ne pokušava izravno opovrgnuti korelacionistički argument. Umjesto toga, on ga analizira iznutra. Što korelacionist mora priznati? Mora priznati da je sama korelacija – taj odnos uma i svijeta – kontingentna. Ona jednostavno jest takva kakva jest, bez ikakvog nužnog razloga. Mogli smo imati drugačije fizikalne zakone, drugačije oblike života, ili uopće nismo morali postojati. Ta spoznaja da je sve, uključujući i zakone prirode, radikalno kontingentno (moglo je biti drugačije) jedina je apsolutna istina do koje možemo doći. Meillassoux to naziva ‘principom fakticiteta’ ili ‘principom bezrazložnosti’. Jedina apsolutna nužnost jest nužnost kontingencije svega postojećeg. To je njegov prozor u ‘Veliko Vani’ – uvid u prirodu stvarnosti neovisne o misli, koja je po svojoj suštini kaotična i bez konačnog razloga.

Spekulativni realizam i njegove kritike

Meillassouxov rad potaknuo je osnivanje pokreta spekulativnog realizma, zajedno s filozofima Grahamom Harmanom, Iainom Hamiltonom Grantom i Rayom Brassierom. Iako se međusobno razlikuju, svima im je zajednički cilj prevladati korelacionizam. Naravno, Meillassouxova pozicija nije bez kritika. Neki filozofi tvrde da je njegova karakterizacija korelacionizma previše pojednostavljena i da ignorira suptilnosti Kantove ili Husserlove misli. Drugi pak propituju njegov vlastiti izlaz: je li njegovo oslanjanje na matematiku i teoriju skupova zaista put do apsoluta ili samo još jedan, sofisticiraniji, oblik korelacije – korelacije između misli i matematičkih struktura?

Zaključak: Novo doba filozofske smjelosti

Korelacionizam, kako ga je dijagnosticirao Quentin Meillassoux, predstavlja jednu od najdubljih i najtrajnijih pretpostavki moderne kontinentalne filozofije. To je ideja da je ljudska misao granica svijeta o kojem se može smisleno govoriti, nasljeđe Kantove skromnosti koja je filozofiju trebala spasiti od neutemeljenih metafizičkih spekulacija. Međutim, ta je skromnost imala svoju cijenu: odricanje od mogućnosti da se misli svijet onakav kakav je sam po sebi, neovisno o nama.

Meillassouxov doprinos je monumentalan, neovisno o tome prihvaćamo li njegova rješenja. On je dao ime dugogodišnjoj intelektualnoj navici i, kroz snažan argument arche-fosila, pokazao njezina ograničenja. Prisilio je filozofiju da se suoči s izazovom koji postavlja moderna znanost: kako misliti duboko vrijeme i prostor koji prethode čovječanstvu? Njegov rad je poziv na novu filozofsku smjelost – na spekulaciju koja se ne boji misliti apsolut. Otvorio je vrata raspravi koja preispituje same temelje onoga što filozofija jest i što može biti, potičući je da ponovno pogleda prema zvijezdama, ne samo kao prema odrazu u našim očima, već kao prema ‘Velikom Vani’ koje nas beskonačno nadilazi.