Pitanje autorstva u doba uspona umjetne inteligencije
Pojava umjetne inteligencije otvorila je brojna pitanja o budućnosti rada, obrazovanja i kreativnosti. Među njima se posebno ističe jedno staro filozofsko pitanje koje se danas vraća u središte rasprave: što zapravo znači biti autor?
Stoljećima se autorstvo povezivalo s ljudskom kreativnošću, originalnošću i sposobnošću stvaranja nečega novog. Književnici su ostavljali traga pisanom riječju, slikari, kipari, arhitekti – vizualnim, skladatelji komponirali, a znanstvenici razvijali teorije koje su mijenjale način na koji razumijemo svijet. Danas, međutim, živimo u vremenu u kojem umjetna inteligencija može napisati tekst, generirati ilustraciju ili predložiti ideje za istraživanje u svega nekoliko sekundi i redaka.
To nas dovodi do pitanja: ako umjetna inteligencija može proizvesti sadržaj, tko je njegov stvarni autor? Je li to korisnik koji je dao uputu, programer koji je razvio sustav ili sama umjetna inteligencija? Iako odgovori nisu jednostavni, jedno je sigurno – rasprava o autorstvu nikada nije bila aktualnija.
Umjetna inteligencija kao alat, a ne stvaratelj
Unatoč impresivnim mogućnostima suvremenih UI sustava, važno je razumjeti da umjetna inteligencija nije nipošto autor u pravom smislu te riječi. Ona nema svijest, iskustvo, emocije ni osobni pogled na svijet. Ne stvara iz potrebe za izražavanjem, ne razvija vlastite ideje i ne posjeduje intenciju.
Umjetna inteligencija funkcionira kao sofisticirani alat koji obrađuje nebrojive količine postojećih podataka i na temelju njih generira nove kombinacije sadržaja. Drugim riječima, ona ne stvara iz vlastitog iskustva, nego iz statističkih obrazaca koje je naučila prepoznavati. Zato korisnike istih volim klasificirati kao promptere, a upitno autore.
Slično kao što kist ne slika bez slikara ili oboa ne svira bez glazbenika, tako ni umjetna inteligencija ne može stvarati bez ljudskog usmjerenja. Ona može ubrzati proces nastanka gotovog proizvoda, predložiti rješenja i pomoći u organizaciji, ali ne može zamijeniti ljudsku namjeru koja svakom djelu daje smisao.
Gdje se danas (ne) koristi umjetna inteligencija?
Primjena umjetne inteligencije danas je prisutna gotovo u svim sferama ljudske djelatnosti.
U poslovnom svijetu koristi se za analizu podataka, automatizaciju zadataka, ponekad i u komunikaciji s korisnicima. Novinari za njom posežu pri prikupljanju informacija i obradi velikih količina podataka, dok marketinške agencije pomoću umjetne inteligencije generiraju prijedloge kampanja i promotivnih sadržaja.
U kreativnim industrijama umjetna inteligencija pomaže (pomaže li zaista?) dizajnerima, ilustratorima, glazbenicima i piscima u razvoju ideja. Čak i u medicini pomaže pri obradi medicinske dokumentacije.
Umjetna inteligencija uvukla se gotovo u svaku poru ljudskog djelovanja, no jesmo li svjesni nikad veće važnosti potrebe za kontrolom nad provjerenošću podataka?
Trend pretjeranog oslanjanja na umjetnu inteligenciju
Međutim, uz pojedine manje ili više upitne prednosti, pojavljuje se i problem koji postaje sve vidljiviji. Sve više ljudi ne koristi umjetnu inteligenciju kao pomoćno sredstvo, nego kao zamjenu za vlastito razmišljanje. Nešto na što se oslanja automatizmom. Nismo li i prije osjećali potrebu provjeriti točnost rezultata upisanog upita u internetske tražilice?
Posebno je to primjetno među učenicima koji ponekad predaju radove koje nisu sami napisali. Ili ispod članka na nekom više ili manje poznatom portalu. Umjesto istraživanja, promišljanja i oblikovanja vlastitih stavova, dovoljno je unijeti nekoliko upita u UI alat i dobiti gotov tekst upitnog smisla i kakvoće.
Sličan trend može se primijetiti i u poslovnom svijetu, gdje pojedinci sve češće prepuštaju umjetnoj inteligenciji pisanje izvještaja i analiza bez dostatne kritičke provjere sadržaja. Posljedica toga nije samo pad kvalitete rada nego i postupno slabljenje sposobnosti samostalnog razmišljanja.
Ako tehnologiju koristimo umjesto vlastitog intelekta, dugoročno riskiramo gubitak vještina koje su upravo ljudski um učinile toliko vrijednim: kreativnosti, prosudbe, argumentacije i kritičkog promišljanja. Osobina inherentnih ljudskom biću.
Zašto se bojim(o) umjetne inteligencije?
S druge strane, strah od ičeg povezanog s tehnologijom nije nov fenomen. Svaka veća tehnološka promjena kroz povijest izazivala je prvotnu zabrinutost. Industrijska revolucija donijela je strah od strojeva, ne moram ni podsjećati na ludite koji su uništavali strojeve, dakle strah od stroja koji će čovjeku „oduzeti posao“ nipošto nije novotarija. Pojava računala izazvala je također inicijalnu skepsu. No možda se to sve može svesti pod zajednički nazivnik straha (ili barem nelagode) od nepoznatog, koji je svojevrsna ljudska univerzalija.
Danas se ljudi boje umjetne inteligencije iz nekoliko razloga. Prvi je strah od gubitka radnih mjesta. Drugi je zabrinutost zbog širenja dezinformacija i sadržaja čije je podrijetlo teško utvrditi. Treći razlog jest osjećaj da tehnologija napreduje brže nego što društvo uspijeva razviti mehanizme regulacije za njenu odgovornu uporabu.
Ipak, najveći strah možda proizlazi iz pitanja koje zadire u samu srž ljudskog identiteta: što ako strojevi postanu bolji od nas u onome što smo oduvijek atribuirali isključivo ljudstvu?
To je pitanje razumljivo, ali često počiva na pogrešnoj pretpostavci da su kreativnost i proizvodnja sadržaja ista stvar. One to nipošto nisu.
Važnost autorstva u digitalnom dobu
Autorstvo nije samo pitanje vlasništva nad tekstom, slikom ili idejom. Ono podrazumijeva odgovornost, iskustvo, osobni stav i unikatnu perspektivu iza koje stoji individua.
Kada čitamo roman, ne zanimaju nas samo riječi na papiru nego i osoba koja ih je napisala. Kada promatramo umjetničko djelo, zanima nas kontekst u koji je uronjeno, ili bolje rečeno, iz kojega je izronjeno. Kada slušamo govor ili čitamo esej, vrijednost ne proizlazi samo iz informacija nego iz načina na koji ih je autor promislio i interpretirao.
Upravo zato autorstvo ostaje osobito važno u vremenu kada sadržaj može nastati pritiskom tipke. Ljudi ne traže samo informacije; traže autentičnost, iskustvo i ljudsku perspektivu.
Postoji li objektivno prostor za strah?
Umjetna inteligencija nesumnjivo će nastaviti mijenjati način na koji radimo, učimo i funkcioniramo kao kolektiv. Međutim, njezina pojava ne označava kraj ljudske kreativnosti i individualizma. Stroj može generirati tekst, predložiti ideju ili imitirati stil, ali ne može živjeti, osjećati, sumnjati, maštati niti stvarati iz proživljenog iskustva. Najvrjednije ideje u ljudskoj povijesti nisu nastale iz algoritama, nego iz znatiželje, hrabrosti i potrebe da razumijemo svoju nutrinu i svijet oko sebe. Upravo zato ne vjerujem da smo ugroženi umjetnom inteligencijom. Ugroženi možemo biti jedino ako zaboravimo koristiti vlastiti um. Sve dok postoje ljudi koji propituju, stvaraju i zamišljaju ono što još ne postoji, nijedan tehnološki iskorak neće moći zamijeniti ljudsku kreativnost niti oduzeti vrijednost autorskog stvaranja.
