Razgovarala sam s Claudijem Boschijem, talijanskim glumcem čiji umjetnički put obilježavaju duboka povezanost s riječju, istraživanje ljudske prirode i neprestana potraga za novim oblicima izražavanja. Kroz brojne uloge gradio je likove koji nadilaze samu izvedbu, a glumu promatra kao prostor propitivanja i osobnog otkrivanja. U ovom razgovoru otkriva nam o inspiraciji, odnosu prema likovima koje utjelovljuje, štivu i umjetnosti koje ga oblikuju, te o želji da u budućnosti istraži izraz izvan granica riječi. U nastavku teksta slijedi i prijepis izvornog razgovora na talijanskom jeziku.
Mnogi glumce nazivaju interpretatorima. Poistovjećujete li se s ovom definicijom ili mislite da je svaka izvedba također, neizbježno, čin pisanja?
Smatram, bez ikakve sumnje, da glumačka interpretacija u sebi sadrži čin pisanja u punom smislu te riječi. Taj čin stvaranja može biti čak i slojevit ili kumulativan, uzme li se u obzir da na glumčevu interpretaciju može utjecati i redateljevo vodstvo. Svaka je interpretacija, u svojoj biti, čin pisanja te vjerujem da jedno ne može postojati bez drugoga.
Kazalište i film dijele čin glumačke interpretacije, ali čini se da maju vrlo različit odnos s vremenom. Predstava postoji dok se događa, a film nastavlja živjeti čak i kada se glumac promijeni. Mijenja li ta svijest način na koji glumite pred kamerom?
No možemo uočiti i nešto drugo ako pojam vremena promatramo u odnosu između filma i kazališta. Kazalište je liturgija: njegovo se vrijeme odvija neprekinuto, od početka do kraja, u samom činu izvedbe. Film, naprotiv, razlaže vrijeme na prizore te nastaje prema rasporedu snimanja koji ne mora – štoviše, gotovo nikada – slijediti kronološki tijek radnje. Kazališna predstava mora se odigrati do kraja da bi se mogla sagledati i prosuditi kao cjelina, dok se film može smatrati dovršenim tek kada je svaki njegov fragment uspješno snimljen, pri čemu se isti kadar ponavlja iz dubla u dubl sve dok se ne ocijeni zadovoljavajućim. Sve to, zajedno s onime na što ste upozorili svojim pronicljivim pitanjem, neizbježno mijenja način na koji glumac glumi. Ili, barem, način na koji je prisutan u ulozi, kako prema potrebi ulazi u lik i ponovno iz njega izlazi.
Izvan seta i pozornice, što i dalje potiče Vašu znatiželju?
Oduvijek su me privlačili životi drugih ljudi, a s godinama sve više. Nijedno se promišljanje ne može odvojiti od istraživanja ljudske prirode, u svim njezinim pojavnostima. Vjerujem da upravo to označava prijelaz iz bezbrižnosti u odraslu dob, kada se prije ili poslije svatko od nas nađe pred potrebom da razmisli o onome što mu se događa i o tome kako to oblikuje njegov život. Moglo bi se reći da me zanima na koji način život utječe na život – bio to moj vlastiti ili život ljudi s kojima razgovaram ili koje promatram na ulici.

Iskrene čestitke na Vašoj izvanrednoj interpretaciji u kratkometražnom filmu Amarena te na prestižnoj nagradi za najboljega glumca koju ste osvojili na festivalu CineMagma 2023. Riječ je o sasvim zasluženom priznanju. Upravo polazeći od toga iznimnog ostvarenja, željela bih Vas upitati: kako je tekao proces oblikovanja tako slojevitog i kompleksnog lika? Što Vas je u radu na ovom projektu kao glumca najviše izazvalo, odnosno najviše potaknulo?
Prije svega, veliko hvala. Elio je za mene bio iznimna prilika, vjerojatno najvažnija u dosadašnjem radu. Kao glumcu bilo mi je prekrasno pronaći pravu mjeru njegova lika, ali i odgovarajuću distancu koja mi je omogućila da ga što vjernije ispričam. Elija obilježava duboko ograničenje, snažna zatvorenost u samoga sebe, gotovo bih rekao svojevrsna osobna tamnica. Susreće ženu koju nikada nije prestao voljeti, ali koju je nekoć napustio zbog osjećaja vlastite nedostatnosti. Taj susret postaje prilika da se suoči sa svojim životom i vlastitim „tamnicama“. Nažalost, ne znamo hoće li u tome uspjeti. Nakon njihova susreta, u završnici ga gledamo kako dugo hoda prema molu i svojoj kočarici, u osvit novoga dana. Bilo mi je iznimno poticajno proniknuti u Elijeve šutnje, a još veći izazov pronaći način da ih ispunim. Zahvalan sam redatelju Albertu Palmieriju na tom malom, a istodobno velikom putovanju.

Izvorni Yambov roman, objavljen 1906. godine, duboko je ukorijenjen u vizualni imaginarij rane znanstvene fantastike, ispunjen svemirskim brodovima, asteroidima i maštovitim izumima. Kada ste Istraživače beskraja reinterpretirali kao suvremenu intermedijalnu izvedbu, kako ste se uspjeli odmaknuti od te figurativne dimenzije, a da pritom ne izgubite osjećaj očuđenja i otkrivanja koji prožima djelo? Na koji ste način taj doživljaj uspjeli prenijeti oslanjajući se na apstrakciju zvuka, svjetla i slike?
S Armandom Rotondijem i Mirkom Ettoreom D’Agostinom osmislili smo i orkestrirali ovu čaroliju na drugačiji i zasigurno neuobičajen način. Ova predstava, nastala prema romanu Istraživači beskraja, zamišljena je kao spoj kazališta i performansa, s naglašenom pripovjednom zvučnom komponentom. Priča, odnosno bolje rečeno, međuzvjezdano putovanje koje smo prenijeli na scenu, započinjala je negiranjem samog kazališnog prostora: prostor se premještao drugdje – u glave gledatelja. Nakon uvertire pozornica bi ostajala bez ikakve rasvjete, a publiku se pozivalo da je doživi kroz vlastitu maštu, potaknutu zvučnim elementima i tamom noći. Predstava se izvodila noću na otvorenom. Premještanje scenskog prostora i odbacivanje konvencionalnog kazališnog prostora oslobodili su nas isključivo vizualne dimenzije, iako bismo je povremeno ponovno uvodili u trenucima važnih pripovjednih prekretnica. To nam je omogućilo da izronimo iz putovanja, a zatim ponovno uronimo u njega.
Kazalište zauzima središnje mjesto u Vašoj karijeri, s intenzivnim predstavama poput Celeste u kazalištu Bellini ili Bijelih noći u kazalištu Kopò. Koji Vam aspekt neposredne reakcije publike u dvorani daje najviše energije?
Publika je neka neobična „zvijer“; ona posjeduje golemu moć — moć da predstavu uzdigne ili da joj oteža put. Pritom ne mislim na pljesak ni na gledatelje koji napuste svoje mjesto prije završetka predstave. Govorim o energiji, stvarnoj i istinskoj energiji, koja se može očitovati čak i u potpunoj tišini.
Svaka publika, svake kazališne večeri, sposobna je za potpuno drukčiji i osoban način slušanja te može na one koji su na pozornici djelovati na jednako različite i neočekivane načine. Nastojim se nikada ne usredotočiti na moguću neposrednu reakciju; draže mi je, nakon završetka predstave, ponovno je proživjeti i analizirati prirodu tog slušanja koje mi je bilo pruženo.
Vaš repertoar obuhvaća sve, od klasika do modernih tragedija. Postoji li neka uloga ili kazališni tekst s kojim se još niste susreli, a koji smatrate svojim istinskim neostvarenim snom?
U posljednje vrijeme osjećam veću sklonost prema suvremenim tekstovima, tekstovima svojega vremena. Klasici posjeduju univerzalnu vrijednost koju bih volio otkriti i u djelima koja su dublje ukorijenjena u moju sadašnjost. Već neko vrijeme zaokuplja me još jedna misao: volio bih se okušati u ženskoj ulozi, iako bi to pitanje najprije zahtijevalo dublje etičko promišljanje.
Postoji li neka knjiga koju ste nedavno pročitali i koja Vas, zbog pitanja koja otvara ili emocija koje je u Vama probudila, i danas još uvijek prati u vašim razmišljanjima?
Postoji roman Jacka Londona, Zov divljine, za koji vjerujem da je možda najvažnija knjiga koju sam pročitao. To je roman koji mi ne daje odgovore, nego kao da mi uvijek pruža pravi orijentir koji me vodi prema istim pitanjima — onim najvažnijima. Dva među njima posebno se izdvajaju: Jesmo li uistinu ono što jesmo u stvarnom životu? Koliko toga u sebi potiskujemo kako bismo mogli živjeti u ovom društvu? Nisu odgovori ono što me vraća u ravnotežu, nego upravo ta ista pitanja.
Koje je pitanje o Vašem zvanju na koje, nakon svih ovih godina, još uvijek niste uspjeli pronaći odgovor?
Neprestano se pitam zašto to radim, ali svaki put iznova ne uspijevam pronaći konačan odgovor. Na kraju si uvijek odgovorim na najjednostavniji mogući način: zato što je to vjerojatno jedino što doista znam raditi. Ne znam hoću li ikada doživjeti konačno prosvjetljenje; moguće je čak i da ću onoga dana kada pronađem odgovor prestati time se baviti.

Glumački se poziv sastoji u tome da vlastito lice posuđujemo životima koji nam ne pripadaju. Nakon toliko uloga, imate li još uvijek osjećaj da je lice koje vidite u ogledalu samo Vaše? Ili možda svaka interpretacija ostavlja trag, čak i neprimjetan, u načinu na koji prepoznajete sami sebe?
U svojoj karijeri bio sam blagoslovljen i imao tu sreću da se često osjećam kao lik kojeg tumačim. To se ne događa uvijek, naravno… No kada je riječ o mom licu, ono je uvijek ostalo samo moje. Štoviše, ono je jedan od onih elemenata koji me vraća u moje stvarno „ovdje i sada“. Na svom licu pamtim jedno snimanje tijekom kojeg sam bio vidljivo ostario. Šminkanje je trajalo više od sat vremena, a kada smo završili, vizažistica me upozorila da bi mi pogled u ogledalo mogao izazvati neugodne osjećaje. Nisam joj povjerovao, ali kada sam se pogledao, teško sam uspijevao zadržati pogled podignutim. Bio sam svoj otac. To je nešto što me možda u tom pogledu trajno obilježilo
Odakle danas crpite inspiraciju kada ona ne dolazi iz scenarija?
Čovjek je uvijek moj glavni izvor inspiracije. Bilo da je riječ o pričama ili likovima koje treba opisati, uvijek volim krenuti od pojedinca. I ulična fotografija zna mi pružiti važne poticaje. Kada uspijem uhvatiti neki neobičan ili fascinantan trenutak nekog stranca, ponovno ga pogledam i zadržim se na svemu što bi moglo govoriti o toj osobi. Počevši od izraza lica pa do onoga što upravo radi. A crno-bijela fotografija… ona mi otvara neke neočekivane svjetove.
Mašta i realizam često se smatraju dvama suprotnim polovima. Ipak, oba na različite načine nastoje ispričati nešto duboko ljudsko. Kao glumcu i kao gledatelju, koji Vam je od ta dva izraza bliži u načinu na koji promatrate svijet i zašto?
Bez trunke sumnje — mašta. Ništa ne ostavlja više prostora za disanje i kritičko promišljanje od mašte. Realizam gledatelja smješta u prostor i vrijeme koji su mu što bliži. Mašta sa sobom donosi odsutnost stvarnih uporišta, u kojoj se naš um mora naučiti snalaziti. Upravo je to razlog zbog kojeg volim redatelje poput Sorrentina. Ali kad se vratim unatrag kroz vrijeme, i Petríja i Fellinija.
Postoji li neki naizgled banalan ritual koji smatrate neophodnim kako biste se između jednog i drugog projekta ponovno pronašli?
Budući da sam kao glumac po vokaciji snažno vezan uz riječ, ritual koji me vraća na početnu poziciju uvijek je čitanje. Prije nego što započnem novi projekt, pomaže mi da se posvetim nekom novom romanu ili da ponovno pročitam važne ulomke iz kazališnih tekstova koje volim. I fotografija za mene posjeduje tu istu moć.
U vremenu koje nas neprestano potiče da budemo povezani i produktivni, što Vam pomaže da zaboravite na protok vremena?
Svakako bih rekao — bavljenje svojom obitelji. Otkad imam sina, znam da, kada sam s njim, gubim osjećaj za vrijeme. To mi je pomalo neobično jer sam inače pravi kronometar za rasporede i vrijeme. Ne znam čemu to pripisati; vjerojatno se moj doživljaj vremena kao odrasle osobe počinje miješati s njegovim dječjim poimanjem vremena i… na kraju uvijek prevlada njegovo.

U fazi umjetničke zrelosti u kojoj se danas nalazite, prema kojim biste novim smjerovima ili izražajnim jezicima voljeli usmjeriti svoje buduće projekte?
Posljednjih godina sve snažnije osjećam želju da se okušam u izražajima koji ne uključuju uporabu riječi. Dijelom kako bih se udaljio od onoga što za sebe smatram zonom komfora. Volio bih dobiti priliku raditi u postdramskom ključu, s nečim što uključuje univerzalnije jezike, poput uporabe tijela.
Sjećam se da me prije mnogo godina jedan kolega i prijatelj nazvao s jednom ponudom. Rekao mi je da se pridružuje cirkusu i da traže klaunove, a nastupali bi diljem Europe. Odgovorio sam mu da se ne osjećam spremnim za to i da, osim toga, o klauniranju nisam znao gotovo ništa. On je inzistirao, ali ja nisam otišao. O njemu nakon toga više nisam ništa čuo, no od tada se u meni probudio snažan interes za lik klauna.
L’intervista non sarebbe completa senza la versione originale della conversazione.
Ho parlato con Claudio Boschi, attore italiano il cui percorso artistico è caratterizzato da un profondo legame con la parola, dall’esplorazione della natura umana e da una costante ricerca di nuove forme espressive. Attraverso numerosi ruoli ha dato vita a personaggi che vanno oltre la semplice interpretazione, concependo la recitazione come uno spazio di riflessione, esplorazione e scoperta personale. In questa conversazione ci racconta le sue fonti di ispirazione e il suo rapporto con i personaggi che interpreta. Si sofferma sulle letture e le forme d’arte che contribuiscono a plasmarlo, nonché il desiderio di esplorare in futuro modalità espressive al di là dei confini della parola.
Molti parlano dell’attore come di un interprete. Lei si riconosce in questa definizione, oppure pensa che ogni interpretazione sia, inevitabilmente, anche un atto di scrittura?
Trovo senza alcuna ombra di dubbio che l’interpretazione di un attore comprenda in sé un atto di scrittura a tutti gli effetti. Questo atto di scrittura potrebbe essere addirittura cumulativo, se si pensa che la propria interpretazione possa essere influenzata anche dalla direzione di un regista. Ogni interpretazione è a tutti gli effetti un atto di scrittura e credo che l’una non possa prescindere dall’altra.
Il teatro e il cinema condividono il gesto dell’interpretazione, ma sembrano avere un rapporto molto diverso con il tempo. Il teatro esiste solo mentre accade, mentre il cinema continua a vivere anche quando l’attore è cambiato. Questa consapevolezza modifica il suo modo di recitare davanti alla macchina da presa?
Non solo, ma possiamo osservare anche altro se consideriamo il concetto di tempo in relazione a cinema e teatro. Il teatro è liturgia e ripete il suo tempo dall’inizio alla fine senza interruzione, durante il suo
accadere. Il cinema frammenta gli istanti in scene e viene lavorato secondo una sequenza che non necessariamente (anzi, quasi mai) segue un ordine di tempo sequenziale. Una replica teatrale ha bisogno di esaurirsi per essere giudicata nella sua interezza, mentre un film può considerarsi finito quando viene concluso ciascun frammento, il quale si ripete ad ogni ciak fino a che non lo si ritiene valido. Tutto questo, più quello che ha osservato nella sua acuta domanda, ovviamente, modifica il modo di recitare di un attore o, quantomeno, il suo modo di esserci, di prendere e lasciare il personaggio all’occorrenza.
Al di fuori del set e del palcoscenico, che cosa continua ad alimentare la sua curiosità?
Sono sempre molto attratto dalle vite degli altri, soprattutto con la maturità. Non si prescinde mai da un’indagine sull’umanità, in tutte le cose e questo secondo me è ciò che determina il passaggio da una vita
spensierata a quella adulta, nella quale, prima o poi, si è chiamati a riflettere su ciò che ci accade e su come impatta sulle nostre vite. Si può dire che io sia curioso di sapere come la vita impatta sulla vita, che sia la mia o quella delle persone con cui parlo o che osservo per strada.
Complimenti vivi per la Sua straordinaria interpretazione nel cortometraggio Amarena. Ovviamente, anche per il prestigioso premio come Miglior Attore che ha ricevuto al festival CineMagma 2023. Un riconoscimento assolutamente meritato. Guardando proprio a questo straordinario traguardo, volevo chiederLe: com’è nata lacostruzione di questo personaggio così complesso? Quale aspetto di questo specifico
progetto La ha messa più alla prova o L’ha stimolata maggiormente come attore?
Grazie infinite, per prima cosa. Elio per me è stata una straordinaria occasione, probabilmente la più importante. Come attore è stato bellissimo trovare la sua misura e la mia distanza da lui nel poterlo
raccontare al meglio. Questo personaggio era caratterizzato da un forte limite, una forte chiusura in se stesso, che definirei quasi una prigione. Lui incontra la donna che non ha mai smesso di amare, ma che ha scelto di lasciare per un senso di inadeguatezza e questa diventa una occasione per affrontare la sua vita e le sue “prigioni”. Purtroppo, non sappiamo se lo farà, dopo l’incontro lo vediamo camminare a lungo, nel
finale, verso il molo e il suo peschereccio, all’alba di un nuovo giorno. E’ stato stimolante capire i silenzi di Elio e mi ha messo in seria difficoltà trovare il modo di riempirli. Ringrazio il regista Alberto Palmiero per
questo piccolo grande viaggio.
Il romanzo originale di Yambo, pubblicato nel 1906, è profondamente radicato nell’immaginario visivo della fantascienza delle origini. Popolato da astronavi, asteroidi e invenzioni fantastiche. Nel reinterpretare Gli esploratori dell’infinito come una performance intermediale contemporanea, come è riuscito a liberarsi di quella dimensione figurativa senza rinunciare al senso di stupore e di scoperta che attraversa l’opera, affidandosi invece all’astrazione di suoni, luci e immagini?
Con Armando Rotondi e Mirko Ettore D’Agostino abbiamo orchestrato questa magia in una maniera diversa e sicuramente inusuale. Questo spettacolo, tratto dal romanzo “Gli esploratori dell’Infinito”, lo abbiamo concepito come una sintesi tra teatro e performance, caratterizzato da una predominante componente narrativa sonora. Il racconto, o per meglio dire il viaggio interplanetario portato in scena, iniziava negando lo spazio teatrale stesso portandolo altrove e cioè nella testa del pubblico. Dopo una ouverture il palco perdeva qualsiasi tipo di illuminazione e l’audience veniva invitata a viverlo nel proprio
immaginario, suggestionato dalla componente sonora e dal buio della notte (lo spettacolo era performato di notte all’aperto). La traslazione dello spazio scenico, la negazione dello spazio teatrale canonico, ci
hanno liberato della dimensione puramente figurativa, anche se talvolta veniva recuperata in occasione di importanti nodi narrativi, consentendoci di emergere per poi immergerci di nuovo nel viaggio.
Il teatro occupa uno spazio centrale nella Sua carriera. Tra l’altro con spettacoli intensi come Celeste al teatro Bellini o Le notti bianche al Teatro Kopò. Qual è l’aspetto della risposta immediata del pubblico in sala che Le dà più energia?
Il pubblico è una “bestia” strana, ha un potere enorme quale quello di far riuscire uno spettacolo oppure di ostacolarlo e non parlo di applausi o di persone che possano lasciare la poltrona prima che lo spettacolo
termini. Parlo di energia, vera e propria energia, che può manifestarsi anche nel pieno silenzio. Ogni pubblico di ogni serata in teatro è capace di un ascolto del tutto diverso e personale e può impattare su chi è sul palco in maniera altrettanto diversa e inaspettata. Cerco di non concentrarmi mai su una possibile risposta immediata, preferisco, a spettacolo finito, riviverlo e analizzare la natura dell’ascolto di cui ho
beneficiato.
Il Suo repertorio spazia dai classici alle tragedie moderne. C’è un ruolo o un testo teatrale non ancora affrontato che considera il Suo vero sogno nel cassetto?
Ultimamente, sento di avere una propensione maggiore verso testi contemporanei, del mio tempo. I classici hanno un valore universale che vorrei poter scoprire anche nei testi più radicati nel mio tempo. Ho poi un’altra suggestione da qualche tempo: mi piacerebbe affrontare un ruolo femminile, anche se questo meriterebbe prima un approfondimento di carattere etico.
C’è un libro che ha letto recentemente e che, per le domande che pone o le emozioni che suscita, continua ancora oggi ad accompagnare i suoi pensieri?
C’è un romanzo di Jack London, “Il richiamo della foresta”, che credo sia la lettura, forse, più importante per me. È un romanzo che non mi dà risposte, ma è come se mi fornisse sempre la mappa giusta per pormi le stesse domande, quelle più importanti. Due fra tutte: Siamo veramente ciò che siamo nella vita reale? Quanto di noi reprimiamo per vivere in questa società? Non sono le risposte a rimettermi in equilibrio, quanto le stesse domande.
Qual è la domanda sul suo mestiere alla quale, dopo tutti questi anni, non è ancora riuscito a dare una risposta?
Mi chiedo continuamente perché lo faccio, ma puntualmente non riesco a individuare una risposta definita, per cui alla fine mi rispondo sempre nella maniera più semplice possibile: perché probabilmente è l’unica
cosa che so fare sul serio. Non so se avrò mai l’illuminazione definitiva, potrebbe anche essere che il giorno che troverò la risposta smetterò di farlo.
Il mestiere dell’attore consiste nel prestare il proprio volto a vite che non gli appartengono. Dopo tanti personaggi, ha ancora la sensazione che il volto che vede allo specchio sia soltanto il suo, oppure ogni interpretazione lascia un’impronta, anche impercettibile, sul modo in cui si riconosce?
Nella mia carriera ho avuto la benedizione e la fortuna di sentirmi spesso il personaggio che interpretavo. Non accade sempre, anzi… Però per quello che riguarda il mio volto, è sempre stato mio e basta. Tanto che è uno di quegli elementi che mi riporta nel mio “hic et nunc” reale. Sul mio volto ricordo di un set nel quale fui visibilmente invecchiato. Il trucco durò più di un’ora e quando finimmo la truccatrice mi avvertì che
guardarmi allo specchio avrebbe potuto darmi delle sensazioni sgradite. Non ci credetti, ma quando mi specchiai facevo fatica a tenere lo sguardo alto. Ero mio padre. Quella cosa potrebbe avermi segnato
definitivamente, a riguardo.
Da dove nasce oggi la sua ispirazione, quando non arriva da un copione?
E’ sempre l’essere umano la fonte di ispirazione principale. Sia si tratti di storie o di personaggi da descrivere, amo sempre partire dall’individuo. Anche la street photography può darmi delle suggestioni importanti: quando mi capita di catturare un istante curioso o affascinante di qualcuno che non conosco lo riguardo e mi soffermo su tutto ciò che potrebbe riguardarlo, partendo dalla sua espressione del viso o da
quello che sta facendo. Il bianco e nero poi… mi apre mondi inaspettati.
La fantasia e il realismo vengono spesso considerati due estremi opposti. Eppure entrambi, in modi diversi, cercano di raccontare qualcosa di profondamente umano. Da attore e da spettatore, quale dei due linguaggi sente più vicino al suo modo di guardare il mondo, e perché?
La fantasia, senza ombra di dubbio. Niente lascia più respiro e spazio per il pensiero critico della fantasia. Il realismo comprime lo spettatore in uno spazio-tempo quanto più prossimo a lui. La fantasia porta con sé
una mancanza di riferimenti reali, nella quale il nostro pensiero deve per forza imparare a orientarsi. È il motivo per cui amo registi come Sorrentino, ma andando indietro, anche Petri e Fellini.
Esiste un rituale, apparentemente banale, che considera indispensabile per ritrovare sé stesso tra un progetto e l’altro?
Essendo un attore per vocazione molto legato alla parola, il rituale che mi rimette nella griglia di partenza è sempre la lettura. Prima di cominciare un nuovo progetto potrebbe essermi di aiuto affrontare un
nuovo romanzo o rileggere passaggi importanti di testi teatrali che amo. Anche la fotografia ha questo potere per me.
In un’epoca che ci spinge a essere sempre connessi e produttivi, che cosa le fa dimenticare il tempo che passa?
Direi sicuramente occuparmi della mia famiglia. Da quando ho mio figlio so che se sto con lui perdo la cognizione del tempo, cosa per me strana perché sono un calcolatore di tempi seriale. Non so a cosa sia dovuto, probabilmente la concezione del tempo di me adulto comincia a confondersi con quella sua di bimbo e… alla fine ha sempre la meglio la sua.
In una fase di maturità artistica come quella che sta vivendo, verso quali nuove direzioni o linguaggi espressivi Le piacerebbe orientare i Suoi prossimi progetti?
Negli ultimi anni ho sempre più il desiderio di confrontarmi con linguaggi che non contemplino l’uso della parola, anche per distaccarmi da quella che trovo per me una confort zone. Vorrei avere l’opportunità
di lavorare in un’ottica post drammatica, qualcosa che coinvolga linguaggi più universali come l’uso del corpo. Ricordo che anni fa, un collega e amico mi chiamò per farmi una proposta: mi disse che stava
partendo con un circo e che cercavano clown, sarebbero stati in giro per tutta l’Europa. Gli risposi che non me la sentivo e che per altro non ne sapevo nulla di clownerie. Lui insistette, ma io non partii. Di lui non ne
ho più saputo nulla, ma da allora in me è scattato un interesse fortissimo per la figura del Clown.
