Intervju tjedna: Claudio Boschi

intervju
Claudio Boschi (foto: privatna arhiva)

Razgovarala sam s Claudijem Boschijem, talijanskim glumcem čiji umjetnički put obilježavaju duboka povezanost s riječju, istraživanje ljudske prirode i neprestana potraga za novim oblicima izražavanja. Kroz brojne uloge gradio je likove koji nadilaze samu izvedbu, a glumu promatra kao prostor propitivanja i osobnog otkrivanja. U ovom razgovoru otkriva nam o inspiraciji, odnosu prema likovima koje utjelovljuje, štivu i umjetnosti koje ga oblikuju, te o želji da u budućnosti istraži izraz izvan granica riječi. U nastavku teksta slijedi i prijepis izvornog razgovora na talijanskom jeziku.

Mnogi glumce nazivaju interpretatorima. Poistovjećujete li se s ovom definicijom ili mislite da je svaka izvedba također, neizbježno, čin pisanja?

Smatram, bez ikakve sumnje, da glumačka interpretacija u sebi sadrži čin pisanja u punom smislu te riječi. Taj čin stvaranja može biti čak i slojevit ili kumulativan, uzme li se u obzir da na glumčevu interpretaciju može utjecati i redateljevo vodstvo. Svaka je interpretacija, u svojoj biti, čin pisanja te vjerujem da jedno ne može postojati bez drugoga.

Kazalište i film dijele čin  glumačke interpretacije, ali čini se da maju vrlo različit odnos s vremenom. Predstava postoji dok se događa, a film nastavlja živjeti čak i kada se glumac promijeni. Mijenja li ta svijest način na koji glumite pred kamerom?

No možemo uočiti i nešto drugo ako pojam vremena promatramo u odnosu između filma i kazališta. Kazalište je liturgija: njegovo se vrijeme odvija neprekinuto, od početka do kraja, u samom činu izvedbe. Film, naprotiv, razlaže vrijeme na prizore te nastaje prema rasporedu snimanja koji ne mora – štoviše, gotovo nikada – slijediti kronološki tijek radnje. Kazališna predstava mora se odigrati do kraja da bi se mogla sagledati i prosuditi kao cjelina, dok se film može smatrati dovršenim tek kada je svaki njegov fragment uspješno snimljen, pri čemu se isti kadar ponavlja iz dubla u dubl sve dok se ne ocijeni zadovoljavajućim. Sve to, zajedno s onime na što ste upozorili svojim pronicljivim pitanjem, neizbježno mijenja način na koji glumac glumi. Ili, barem, način na koji je prisutan u ulozi, kako prema potrebi ulazi u lik i ponovno iz njega izlazi.

Izvan seta i pozornice, što i dalje potiče Vašu znatiželju?

Oduvijek su me privlačili životi drugih ljudi, a s godinama sve više. Nijedno se promišljanje ne može odvojiti od istraživanja ljudske prirode, u svim njezinim pojavnostima. Vjerujem da upravo to označava prijelaz iz bezbrižnosti u odraslu dob, kada se prije ili poslije svatko od nas nađe pred potrebom da razmisli o onome što mu se događa i o tome kako to oblikuje njegov život. Moglo bi se reći da me zanima na koji način život utječe na život – bio to moj vlastiti ili život ljudi s kojima razgovaram ili koje promatram na ulici.

attore
Foto: privatna arhiva

Iskrene čestitke na Vašoj izvanrednoj interpretaciji u kratkometražnom filmu Amarena te na prestižnoj nagradi za najboljega glumca koju ste osvojili na festivalu CineMagma 2023. Riječ je o sasvim zasluženom priznanju. Upravo polazeći od toga iznimnog ostvarenja, željela bih Vas upitati: kako je tekao proces oblikovanja tako slojevitog i kompleksnog lika? Što Vas je u radu na ovom projektu kao glumca najviše izazvalo, odnosno najviše potaknulo?

Prije svega, veliko hvala. Elio je za mene bio iznimna prilika, vjerojatno najvažnija u dosadašnjem radu. Kao glumcu bilo mi je prekrasno pronaći pravu mjeru njegova lika, ali i odgovarajuću distancu koja mi je omogućila da ga što vjernije ispričam. Elija obilježava duboko ograničenje, snažna zatvorenost u samoga sebe, gotovo bih rekao svojevrsna osobna tamnica. Susreće ženu koju nikada nije prestao voljeti, ali koju je nekoć napustio zbog osjećaja vlastite nedostatnosti. Taj susret postaje prilika da se suoči sa svojim životom i vlastitim „tamnicama“. Nažalost, ne znamo hoće li u tome uspjeti. Nakon njihova susreta, u završnici ga gledamo kako dugo hoda prema molu i svojoj kočarici, u osvit novoga dana. Bilo mi je iznimno poticajno proniknuti u Elijeve šutnje, a još veći izazov pronaći način da ih ispunim. Zahvalan sam redatelju Albertu Palmieriju na tom malom, a istodobno velikom putovanju.

Amarena
Kadar iz filma Amarena (foto: screenshot / YT)

Izvorni Yambov roman, objavljen 1906. godine, duboko je ukorijenjen u vizualni imaginarij rane znanstvene fantastike, ispunjen svemirskim brodovima, asteroidima i maštovitim izumima. Kada ste Istraživače beskraja reinterpretirali kao suvremenu intermedijalnu izvedbu, kako ste se uspjeli odmaknuti od te figurativne dimenzije, a da pritom ne izgubite osjećaj očuđenja i otkrivanja koji prožima djelo? Na koji ste način taj doživljaj uspjeli prenijeti oslanjajući se na apstrakciju zvuka, svjetla i slike?

S Armandom Rotondijem i Mirkom Ettoreom D’Agostinom osmislili smo i orkestrirali ovu čaroliju na drugačiji i zasigurno neuobičajen način. Ova predstava, nastala prema romanu Istraživači beskraja, zamišljena je kao spoj kazališta i performansa, s naglašenom pripovjednom zvučnom komponentom. Priča, odnosno bolje rečeno, međuzvjezdano putovanje koje smo prenijeli na scenu, započinjala je negiranjem samog kazališnog prostora: prostor se premještao drugdje – u glave gledatelja. Nakon uvertire pozornica bi ostajala bez ikakve rasvjete, a publiku se pozivalo da je doživi kroz vlastitu maštu, potaknutu zvučnim elementima i tamom noći. Predstava se izvodila noću na otvorenom. Premještanje scenskog prostora i odbacivanje konvencionalnog kazališnog prostora oslobodili su nas isključivo vizualne dimenzije, iako bismo je povremeno ponovno uvodili u trenucima važnih pripovjednih prekretnica. To nam je omogućilo da izronimo iz putovanja, a zatim ponovno uronimo u njega.

Kazalište zauzima središnje mjesto u Vašoj karijeri, s intenzivnim predstavama poput Celeste u kazalištu Bellini ili Bijelih noći u kazalištu Kopò. Koji Vam aspekt neposredne reakcije publike u dvorani daje najviše energije?

Publika je neka neobična „zvijer“; ona posjeduje golemu moć — moć da predstavu uzdigne ili da joj oteža put. Pritom ne mislim na pljesak ni na gledatelje koji napuste svoje mjesto prije završetka predstave. Govorim o energiji, stvarnoj i istinskoj energiji, koja se može očitovati čak i u potpunoj tišini.

Svaka publika, svake kazališne večeri, sposobna je za potpuno drukčiji i osoban način slušanja te može na one koji su na pozornici djelovati na jednako različite i neočekivane načine. Nastojim se nikada ne usredotočiti na moguću neposrednu reakciju; draže mi je, nakon završetka predstave, ponovno je proživjeti i analizirati prirodu tog slušanja koje mi je bilo pruženo.

Vaš repertoar obuhvaća sve, od klasika do modernih tragedija. Postoji li neka uloga ili kazališni tekst s kojim se još niste susreli, a koji smatrate svojim istinskim neostvarenim snom?

U posljednje vrijeme osjećam veću sklonost prema suvremenim tekstovima, tekstovima svojega vremena. Klasici posjeduju univerzalnu vrijednost koju bih volio otkriti i u djelima koja su dublje ukorijenjena u moju sadašnjost. Već neko vrijeme zaokuplja me još jedna misao: volio bih se okušati u ženskoj ulozi, iako bi to pitanje najprije zahtijevalo dublje etičko promišljanje.

Postoji li neka knjiga koju ste nedavno pročitali i koja Vas, zbog pitanja koja otvara ili emocija koje je u Vama probudila, i danas još uvijek prati u vašim razmišljanjima?

Postoji roman Jacka Londona, Zov divljine, za koji vjerujem da je možda najvažnija knjiga koju sam pročitao. To je roman koji mi ne daje odgovore, nego kao da mi uvijek pruža pravi orijentir koji me vodi prema istim pitanjima — onim najvažnijima. Dva među njima posebno se izdvajaju: Jesmo li uistinu ono što jesmo u stvarnom životu? Koliko toga u sebi potiskujemo kako bismo mogli živjeti u ovom društvu? Nisu odgovori ono što me vraća u ravnotežu, nego upravo ta ista pitanja.

Koje je pitanje o Vašem zvanju na koje, nakon svih ovih godina, još uvijek niste uspjeli pronaći odgovor?

Neprestano se pitam zašto to radim, ali svaki put iznova ne uspijevam pronaći konačan odgovor. Na kraju si uvijek odgovorim na najjednostavniji mogući način: zato što je to vjerojatno jedino što doista znam raditi. Ne znam hoću li ikada doživjeti konačno prosvjetljenje; moguće je čak i da ću onoga dana kada pronađem odgovor prestati time se baviti.

scena
Kadar iz filma Martin Eden (foto: screenshot / YT)

Glumački se poziv sastoji u tome da vlastito lice posuđujemo životima koji nam ne pripadaju. Nakon toliko uloga, imate li još uvijek osjećaj da je lice koje vidite u ogledalu samo Vaše? Ili možda svaka interpretacija ostavlja trag, čak i neprimjetan, u načinu na koji prepoznajete sami sebe?

U svojoj karijeri bio sam blagoslovljen i imao tu sreću da se često osjećam kao lik kojeg tumačim. To se ne događa uvijek, naravno… No kada je riječ o mom licu, ono je uvijek ostalo samo moje. Štoviše, ono je jedan od onih elemenata koji me vraća u moje stvarno „ovdje i sada“. Na svom licu pamtim jedno snimanje tijekom kojeg sam bio vidljivo ostario. Šminkanje je trajalo više od sat vremena, a kada smo završili, vizažistica me upozorila da bi mi pogled u ogledalo mogao izazvati neugodne osjećaje. Nisam joj povjerovao, ali kada sam se pogledao, teško sam uspijevao zadržati pogled podignutim. Bio sam svoj otac. To je nešto što me možda u tom pogledu trajno obilježilo

Odakle danas crpite inspiraciju kada ona ne dolazi iz scenarija?

Čovjek je uvijek moj glavni izvor inspiracije. Bilo da je riječ o pričama ili likovima koje treba opisati, uvijek volim krenuti od pojedinca. I ulična fotografija zna mi pružiti važne poticaje. Kada uspijem uhvatiti neki neobičan ili fascinantan trenutak nekog stranca, ponovno ga pogledam i zadržim se na svemu što bi moglo govoriti o toj osobi. Počevši od izraza lica pa do onoga što upravo radi. A crno-bijela fotografija… ona mi otvara neke neočekivane svjetove.

Mašta i realizam često se smatraju dvama suprotnim polovima. Ipak, oba na različite načine nastoje ispričati nešto duboko ljudsko. Kao glumcu i kao gledatelju, koji Vam je od ta dva izraza bliži u načinu na koji promatrate svijet i zašto?

Bez trunke sumnje — mašta. Ništa ne ostavlja više prostora za disanje i kritičko promišljanje od mašte. Realizam gledatelja smješta u prostor i vrijeme koji su mu što bliži. Mašta sa sobom donosi odsutnost stvarnih uporišta, u kojoj se naš um mora naučiti snalaziti. Upravo je to razlog zbog kojeg volim redatelje poput Sorrentina. Ali kad se vratim unatrag kroz vrijeme, i Petríja i Fellinija.

Postoji li neki naizgled banalan ritual koji smatrate neophodnim kako biste se između jednog i drugog projekta ponovno pronašli?

Budući da sam kao glumac po vokaciji snažno vezan uz riječ, ritual koji me vraća na početnu poziciju uvijek je čitanje. Prije nego što započnem novi projekt, pomaže mi da se posvetim nekom novom romanu ili da ponovno pročitam važne ulomke iz kazališnih tekstova koje volim. I fotografija za mene posjeduje tu istu moć.

U vremenu koje nas neprestano potiče da budemo povezani i produktivni, što Vam pomaže da zaboravite na protok vremena?

Svakako bih rekao — bavljenje svojom obitelji. Otkad imam sina, znam da, kada sam s njim, gubim osjećaj za vrijeme. To mi je pomalo neobično jer sam inače pravi kronometar za rasporede i vrijeme. Ne znam čemu to pripisati; vjerojatno se moj doživljaj vremena kao odrasle osobe počinje miješati s njegovim dječjim poimanjem vremena i… na kraju uvijek prevlada njegovo.

inspektor
Kadar iz serije La voce che hai dentro (foto: screenshot / YT)

U fazi umjetničke zrelosti u kojoj se danas nalazite, prema kojim biste novim smjerovima ili izražajnim jezicima voljeli usmjeriti svoje buduće projekte?

Posljednjih godina sve snažnije osjećam želju da se okušam u izražajima koji ne uključuju uporabu riječi. Dijelom kako bih se udaljio od onoga što za sebe smatram zonom komfora. Volio bih dobiti priliku raditi u postdramskom ključu, s nečim što uključuje univerzalnije jezike, poput uporabe tijela.

Sjećam se da me prije mnogo godina jedan kolega i prijatelj nazvao s jednom ponudom. Rekao mi je da se pridružuje cirkusu i da traže klaunove, a nastupali bi diljem Europe. Odgovorio sam mu da se ne osjećam spremnim za to i da, osim toga, o klauniranju nisam znao gotovo ništa. On je inzistirao, ali ja nisam otišao. O njemu nakon toga više nisam ništa čuo, no od tada se u meni probudio snažan interes za lik klauna.

L’intervista non sarebbe completa senza la versione originale della conversazione.

Ho parlato con Claudio Boschi, attore italiano il cui percorso artistico è caratterizzato da un profondo legame con la parola, dall’esplorazione della natura umana e da una costante ricerca di nuove forme espressive. Attraverso numerosi ruoli ha dato vita a personaggi che vanno oltre la semplice interpretazione, concependo la recitazione come uno spazio di riflessione, esplorazione e scoperta personale. In questa conversazione ci racconta le sue fonti di ispirazione e il suo rapporto con i personaggi che interpreta. Si sofferma sulle letture e le forme d’arte che contribuiscono a plasmarlo, nonché il desiderio di esplorare in futuro modalità espressive al di là dei confini della parola.

Molti parlano dell’attore come di un interprete. Lei si riconosce in questa definizione, oppure pensa che ogni interpretazione sia, inevitabilmente, anche un atto di scrittura?

Il teatro e il cinema condividono il gesto dell’interpretazione, ma sembrano avere un rapporto molto diverso con il tempo. Il teatro esiste solo mentre accade, mentre il cinema continua a vivere anche quando l’attore è cambiato. Questa consapevolezza modifica il suo modo di recitare davanti alla macchina da presa?

Al di fuori del set e del palcoscenico, che cosa continua ad alimentare la sua curiosità?

Complimenti vivi per la Sua straordinaria interpretazione nel cortometraggio Amarena. Ovviamente, anche per il prestigioso premio come Miglior Attore che ha ricevuto al festival CineMagma 2023. Un riconoscimento assolutamente meritato. Guardando proprio a questo straordinario traguardo, volevo chiederLe: com’è nata lacostruzione di questo personaggio così complesso? Quale aspetto di questo specifico
progetto La ha messa più alla prova o L’ha stimolata maggiormente come attore?

Il romanzo originale di Yambo, pubblicato nel 1906, è profondamente radicato nell’immaginario visivo della fantascienza delle origini. Popolato da astronavi, asteroidi e invenzioni fantastiche. Nel reinterpretare Gli esploratori dell’infinito come una performance intermediale contemporanea, come è riuscito a liberarsi di quella dimensione figurativa senza rinunciare al senso di stupore e di scoperta che attraversa l’opera, affidandosi invece all’astrazione di suoni, luci e immagini?

Il teatro occupa uno spazio centrale nella Sua carriera. Tra l’altro con spettacoli intensi come Celeste al teatro Bellini o Le notti bianche al Teatro Kopò. Qual è l’aspetto della risposta immediata del pubblico in sala che Le dà più energia?

Il Suo repertorio spazia dai classici alle tragedie moderne. C’è un ruolo o un testo teatrale non ancora affrontato che considera il Suo vero sogno nel cassetto?

C’è un libro che ha letto recentemente e che, per le domande che pone o le emozioni che suscita, continua ancora oggi ad accompagnare i suoi pensieri?

Qual è la domanda sul suo mestiere alla quale, dopo tutti questi anni, non è ancora riuscito a dare una risposta?

Il mestiere dell’attore consiste nel prestare il proprio volto a vite che non gli appartengono. Dopo tanti personaggi, ha ancora la sensazione che il volto che vede allo specchio sia soltanto il suo, oppure ogni interpretazione lascia un’impronta, anche impercettibile, sul modo in cui si riconosce?

Da dove nasce oggi la sua ispirazione, quando non arriva da un copione?

La fantasia e il realismo vengono spesso considerati due estremi opposti. Eppure entrambi, in modi diversi, cercano di raccontare qualcosa di profondamente umano. Da attore e da spettatore, quale dei due linguaggi sente più vicino al suo modo di guardare il mondo, e perché?

Esiste un rituale, apparentemente banale, che considera indispensabile per ritrovare sé stesso tra un progetto e l’altro?

In un’epoca che ci spinge a essere sempre connessi e produttivi, che cosa le fa dimenticare il tempo che passa?

In una fase di maturità artistica come quella che sta vivendo, verso quali nuove direzioni o linguaggi espressivi Le piacerebbe orientare i Suoi prossimi progetti?