Druga priroda: McDowellov koncept razuma i iskustva

Uvod: Više od biologije, više od duha

Jesmo li mi, ljudska bića, samo složeni biološki strojevi koji reagiraju na podražaje iz okoline? Ili smo pak racionalna bića čiji um lebdi iznad kauzalnog poretka prirode, dodirujući svijet samo posredno? Stoljećima se filozofija ljuljala između ove dvije krajnosti. S jedne strane, znanstveni naturalizam prijeti da nas svede na puke objekte u prirodi, oduzimajući nam slobodu i smisao. S druge strane, idealizam nas zatvara u vlastite misli, odvajajući nas od stvarnog svijeta s kojim smo u neprestanom doticaju. U tom vječnom filozofskom sukobu, američki filozof John McDowell ponudio je izlaz, elegantan i dubok koncept koji naziva – ‘Druga priroda’.

Druga priroda nije kompromis, već radikalno novo promišljanje našeg mjesta u svijetu. To je ideja da kroz odgoj, učenje i uranjanje u kulturu stječemo sposobnosti koje postaju toliko duboko ukorijenjene u nama da djeluju jednako spontano kao i naša biologija. One postaju naša ‘druga priroda’. To je priroda koja je prožeta razumom, priroda koja nam omogućuje da svijet ne samo osjećamo, već i razumijemo. Ovaj članak vodit će vas kroz labirinte McDowellove misli, objašnjavajući kako nas koncept druge prirode oslobađa lažnog izbora između sirovog materijalizma i apstraktnog idealizma te nudi bogatiju i istinitiju sliku onoga što znači biti čovjek.

Povijesni kontekst: McDowellov odgovor na filozofsku tjeskobu

Da bismo u potpunosti shvatili važnost ‘Druge prirode’, moramo se vratiti u 1994. godinu, kada John McDowell objavljuje svoje kapitalno djelo ‘Um i svijet’ (*Mind and World*). Knjiga je nastala kao odgovor na ono što je McDowell dijagnosticirao kao temeljnu tjeskobu moderne filozofije – neprestanu oscilaciju između dvije jednako nezadovoljavajuće slike odnosa uma i svijeta.

Mit o danosti protiv koherentizma

Prva pozicija, koju McDowell, slijedeći Wilfrida Sellarsa, naziva ‘Mitom o danosti’ (The Myth of the Given), tvrdi da naše znanje o svijetu počiva na sirovim, nekonceptualnim osjetilnim podacima. Svijet jednostavno utiskuje svoje podatke na naša osjetila, a naš um ih onda naknadno organizira. Problem je, prema McDowellu, što takvi sirovi podaci ne mogu opravdati naša uvjerenja. Oni su samo kauzalni udari, a ne razlozi. Kako bi nešto bilo razlog za vjerovanje, ono već mora biti unutar ‘prostora razloga’, mora imati smislen sadržaj.

Druga pozicija, koju najčešće povezujemo s filozofima poput Donalda Davidsona, jest koherentizam. Ona tvrdi da su jedino što može opravdati jedno uvjerenje druga uvjerenja. Naš sustav vjerovanja je samodostatna cjelina koja se opravdava vlastitom unutarnjom konzistentnošću. McDowell ovu poziciju kritizira kao ‘vrtnju u praznini bez trenja’. Ako naša uvjerenja nisu ni na koji način usidrena u svijetu, gubimo svaki doticaj sa stvarnošću. Naš um postaje zatvoreni sustav koji se vrti sam oko sebe, bez garancije da se odnosi na išta izvan njega.

Kritika ‘ćelavog naturalizma’

U pozadini ove oscilacije nalazi se ono što McDowell naziva ‘ćelavim naturalizmom’ (*bald naturalism*). To je stav da je jedina prava stvarnost ona koju opisuju prirodne znanosti, poput fizike ili biologije. U takvoj slici svijeta, pojmovi poput smisla, vrijednosti i razloga nemaju svoje mjesto. Oni su ili iluzije ili se moraju svesti na nešto ‘prirodnije’, poput neuroloških procesa. McDowell smatra da ovakav redukcionizam osiromašuje naše razumijevanje i nas samih i prirode. Njegov je cilj ponuditi ‘liberalizirani’ ili ‘prošireni’ naturalizam – naturalizam druge prirode – koji prihvaća da smo biološka bića, ali inzistira na tome da je i naša racionalnost dio naše prirode, iako stečeni dio.

Objašnjenje koncepta: Što je točno ‘Druga priroda’?

Srž McDowellove ideje leži u spajanju onoga što se činilo nespojivim: prirode i razuma. ‘Druga priroda’ je skup naših konceptualnih sposobnosti koje stječemo kroz proces odgoja i socijalizacije, a koje nam omogućuju da svijet doživljavamo kao smislenu cjelinu.

Prva i druga priroda

Naša ‘prva priroda’ je biološka. S njom se rađamo. Ona obuhvaća naše instinkte, reflekse i temeljne biološke funkcije. Životinja živi isključivo unutar svoje prve prirode. Čovjek, međutim, rođenjem ulazi u zajednicu koja ga oblikuje. Kroz učenje jezika, usvajanje običaja i sudjelovanje u društvenim praksama, mi kultiviramo svoje urođene kapacitete. Taj proces transformacije je stjecanje druge prirode. Ona nije nešto umjetno ili nadnaravno; ona je realizacija naših ljudskih potencijala unutar kulturnog konteksta. Jednom usvojena, ona postaje spontana i automatska – postaje naša priroda.

Uloga *Bildunga*

McDowell se ovdje oslanja na njemački koncept *Bildung*, koji je teško prevesti jednom riječju, ali obuhvaća ideje obrazovanja, formiranja karaktera i kulturnog uzdizanja. *Bildung* je proces kojim se sirovi ljudski potencijal oblikuje u zrelu, racionalnu i moralnu osobu. To nije samo učenje činjenica, već uranjanje u tradiciju, u ‘prostor razloga’ koji su drugi izgradili prije nas. Kroz *Bildung*, naš um se ‘otvara’ prema svijetu na način da u njemu može prepoznati smislene strukture.

Aristotelovi korijeni

Inspiraciju za ovaj koncept McDowell pronalazi kod Aristotela. Za Aristotela, postati krepostan čovjek znači razviti ispravne navike. Kroz ponavljanje ispravnih postupaka, vrlina postaje dio našeg karaktera, naša ‘druga priroda’. Kreposna osoba ne mora svaki put svjesno kalkulirati što je ispravno; ona jednostavno percipira situaciju na ispravan način i djeluje spontano. McDowell proširuje ovu ideju s morala na cjelokupno područje racionalnosti. Baš kao što stječemo moralnu osjetljivost, stječemo i konceptualnu osjetljivost koja nam omogućuje da ‘vidimo’ svijet onakvim kakav jest.

Tako ‘Druga priroda’ rješava početni problem. Naše iskustvo nije sirovi, nekonceptualni ‘udar’ svijeta (Mit o danosti), jer su naše perceptivne sposobnosti već oblikovane konceptima koje smo stekli. Ali isto tako, nismo ni zarobljeni u vlastitom umu (koherentizam), jer te iste konceptualne sposobnosti čine nas prijemčivima za racionalne zahtjeve koje svijet postavlja pred nas. Svijet nam se otvara kao smislena cjelina, a ne kao puki kauzalni kaos.

Druga priroda na djelu: Primjeri iz svakodnevnog života

Filozofski koncepti često zvuče apstraktno, no ‘Druga priroda’ je duboko ukorijenjena u našem svakodnevnom iskustvu. Evo nekoliko primjera koji ilustriraju kako ona funkcionira.

Učenje materinjeg jezika

Dijete koje uči govoriti ne uči prvo gramatička pravila pa ih onda primjenjuje. Ono je uronjeno u jezičnu zajednicu i kroz interakciju s drugima spontano usvaja jezik. S vremenom, jezik postaje medij njegovog mišljenja. Više ne prevodi misli u riječi; ono misli u riječima. Sposobnost da razumije nijanse, da prepozna ironiju ili da se izrazi na određeni način postaje njegova druga priroda. Kada čujemo rečenicu, ne čujemo samo niz zvukova koje naš mozak zatim dekodira; mi izravno čujemo značenje.

Prepoznavanje emocija

Kada vidite prijatelja s tužnim izrazom lica, vi ne prolazite kroz mentalni popis: 1. Uglovi usana su spušteni. 2. Oči su vlažne. 3. Zaključak: osoba je tužna. Ne, vi jednostavno *vidite* njegovu tugu u njegovom licu. Vaša sposobnost da percipirate mentalna stanja drugih nije rezultat logičkog zaključivanja, već kultivirana osjetljivost, dio vaše druge prirode. Odgojeni smo u zajednici u kojoj izrazi lica imaju značenje, i naučili smo ta značenja čitati izravno.

Moralno prosuđivanje

Zamislite da vidite nekoga kako zlostavlja životinju. Moralno zrela osoba ne treba se pozivati na Kanta ili Milla da bi zaključila kako je to pogrešno. Ona osjeća neposrednu odbojnost; ona *percipira* situaciju kao moralno neprihvatljivu. Ta moralna percepcija, ta sposobnost da se situacija odmah vidi u svjetlu moralnih razloga, jest vrlina koja je postala druga priroda. To je ono što Aristotel misli kada kaže da kreposna osoba djeluje ispravno iz čvrstog i nepromjenjivog karaktera.

Uvažavanje umjetnosti

Kada stojimo pred Rembrandovim portretom, mi ne vidimo samo mrlje uljane boje na platnu (što bi bio opis iz perspektive ‘prve prirode’). Mi vidimo dubinu karaktera, tragove proživljenog života, melankoliju u očima portretirane osobe. Ta sposobnost da se u fizičkom objektu vidi estetska i emocionalna dubina nije urođena; ona je stečena kroz upoznavanje s umjetničkom tradicijom i kulturom. To je savršen primjer kako naša druga priroda obogaćuje našu percepciju, dopuštajući nam da vidimo svijet prožet smislom.

Kritike i kontroverze: Slijepe pjege ‘Druge prirode’

Iako je McDowellov koncept iznimno utjecajan, nije prošao bez kritika. Filozofi su postavili nekoliko važnih pitanja koja testiraju granice i dosljednost ideje o ‘Drugoj prirodi’.

Optužba za relativizam i konzervativizam

Ako je naša racionalnost oblikovana kroz *Bildung* unutar određene tradicije, zar nismo onda zarobljeni unutar te tradicije? Ako je naša druga priroda proizvod naše kulture, kako možemo kritički procijeniti tu istu kulturu? Kritičari, poput Huberta Dreyfusa, tvrde da McDowell ne nudi zadovoljavajući odgovor na pitanje kako je moguća radikalna kritika ili promjena. Njegov model, kažu, može objasniti kako funkcioniramo unutar uspostavljenog sustava, ali ne i kako ga možemo napustiti ili fundamentalno promijeniti. Naglasak na tradiciji i ‘ispravnom’ odgoju može zvučati konzervativno, kao da je cilj samo uklopiti se u postojeće društvene norme, a ne preispitivati ih.

Je li ovo uopće naturalizam?

S druge strane filozofskog spektra, ‘tvrdi’ ili ‘ćelavi’ naturalisti optužuju McDowella da njegov ‘liberalizirani naturalizam’ uopće nije naturalizam. Oni tvrde da on ne objašnjava *kako* iz fizičkog, biološkog svijeta nastaje ‘prostor razloga’. Za njih, McDowell jednostavno postulira postojanje smisla u prirodi, ali ne nudi znanstveno prihvatljiv mehanizam tog nastanka. Uvođenje pojmova poput ‘Druge prirode’ i *Bildunga*, kažu oni, samo je elegantan način da se zaobiđe pravi problem – kako mozak proizvodi svijest i značenje. Za njih, McDowellova priča je filozofski utješna, ali znanstveno prazna.

Problem isključenosti

Neki se pitaju što je s onima koji, iz različitih razloga, nisu prošli kroz ‘standardni’ proces *Bildunga*. Što je s ljudima iz potpuno drugačijih kultura, ili onima s kognitivnim oštećenjima? Čini li ih nedostatak ‘ispravno’ oblikovane druge prirode manje racionalnima ili čak manje ljudima? Iako to sigurno nije McDowellova namjera, kritičari upozoravaju da bi se koncept mogao interpretirati na elitistički i isključujući način, privilegirajući određeni tip obrazovanog, kulturnog subjekta.

Zaključak: Ponovno očaravanje prirode

Unatoč kritikama, koncept ‘Druge prirode’ Johna McDowella ostaje jedno od najvažnijih filozofskih dostignuća kasnog 20. stoljeća. Njegova snaga leži u sposobnosti da nas izvuče iz iscrpljujuće debate između reduktivne znanosti i izoliranog uma. McDowell nam nudi sliku u kojoj smo istovremeno potpuno uronjeni u prirodu i potpuno slobodni u prostoru razloga.

On nam pokazuje da biti prirodno biće ne znači biti puki mehanizam. Naša priroda je plastična, sposobna da se kroz kulturu i obrazovanje preoblikuje i uzdigne do razine na kojoj svijet doživljavamo kao smislen. Priroda, u McDowellovoj viziji, nije ‘ćelava’ i bezlična; ona je dovoljno bogata da u sebi sadrži i životinje koje slijede instinkte i ljude koji slijede razloge. Naša racionalnost nije nadnaravni dar, već procvat naših prirodnih potencijala.

U današnjem svijetu, gdje se često osjećamo rastrgani između znanstvenih objašnjenja koja nam oduzimaju posebnost i duhovnih potreba koje se čine neutemeljenima, McDowellova ‘Druga priroda’ nudi put pomirenja. Ona ‘ponovno očarava’ naš pogled na svijet, dopuštajući nam da vidimo smisao ne kao nešto što projiciramo na besmislenu stvarnost, već kao nešto što otkrivamo u svijetu zahvaljujući sposobnostima koje smo stekli i koje su postale dio nas samih. Razumjeti sebe kao bića ‘druge prirode’ znači prihvatiti našu složenu, hibridnu egzistenciju – kao djece prirode i baštinika kulture.