ŽENA S DJEČJIM KOLICIMA I ZADARSKI BESKUČNICI

U ove zimske dane, kad nas zabunda vrijeme, kad se nebo okomilo na nas, namjesto širokih sunčanih usana nasmijanog sunca, gdje nasmijan i sunčan blista dan, kroz misli mi prolaze zadarski beskućnici, gdje su sada, u mislima se mrznem i drhtim s njima. Mnoge sam sretao dok bih čekao radnički BUS za Punta Skalu, ispred Interšpara, kako spavaju na onom zidiću. Posebno jednoga, okruženoga skupljenim bocama. Vozač mi govori da je iz Pridrage, da ima kuću, da je visokoobrazovan, nije siromašan i nije mu ovo potrebno. Da je jednostavno pukao kao cvrčak. Da si ne da pomoči. Zadnjih dana ga ne viđam. Ne viđa ga ni moj prijatelj vozač koji je iz njegovoga mjesta. Pa sarkastično dodaje: „Biti će došao vrag po svoje. Oprosti mi Bože i ne upiši me u knjigu grijeha!“.

Za mene ovo su ljudi romani. Cjelovite život – priče koje samo može i napisati on. Život. Ali opet ne možeš, nisi kamen, ostati kamen a da ti ne zadrhti duša na ovo i ovakvo vrijeme, na ove i ovakve ljude, gole i ogoljene duše, prepuštene sami sebi, ulici, vremenskim nepogodama, pogođeni životom i čim već ne. Skrbili ili brine li dovoljno za njih društvo. Nisam čitač ljudskih sudbina, čitač duša. Kako kaže ona pjesma: „Zar je važno tko je kriv kad se te stvari dese…“ Treba te ljude skloniti s ulice, s ulice jednog ovakvoga grada, Bisera turizma i zbog njih samih, i zbog nas, zbog slike koju ostavljaju o svima nama. Taj turista koji nosi i novi ovaj grad neće se propitivati kako je ovaj čovjek završio na ulici, već će se zgražati nad socijalnoj i ljudskoj slici ovoga grada. Probudimo ono ljudsko u sebi i budimo ljudi prema tim ljudima, učinimo im život dostojan ljudi, smjestimo ih i zbrinimo pa i pod određenim okolnostima nadzora i ograničene slobode kretnje ako drugačije ne ide.

Tek priča koja me je dugo vrijeme zaokupljala, nestvarna slika žene, žene koju sam često fotografirao, i pitao se tko je ona. Zašto u svako doba dana po svakakvome vremenu gura ona kolice pred sobom. Dječja kolica, ostavši ne malo iznenađen da je o njoj napisana knjiga, napisala ju je jedna liječnica, Ankica Kale Morinjka: „Žena s dječjim kolicima“ koja je postala je postala kako kaže njena savjest.

Slažem se s njom kad kaže: (…) Što možemo čuti da jedan grad ne čine tek zgrade, parkovi, ceste, rive… već da ga čine ljudi koji u njemu žive, prepoznatljivi pojedinci koji svakako simboliziraju sredinu. I to ne samo oni zaslužni za kapitalne projekte, da se poslužimo zajedničkim nazivnikom za sve ono važno za jednu gradsku priču, za jednu ostavštinu poput umjetnika, arhitekata, liječnika, sportaša, dobrotvora…. već i oni upečatljivi pojedinci čije nas prisustvo na neki način podsjeća gdje smo i što nas to sve skupa veže. Jedna od tih osoba je i „žena s dječjim kolicima“. Vjerojatno nema osobe u Zadru koja ju barem jednom nije vidjela i zapitala se: tko je ona, zašto gura ta kolica? Upitala se to i dr. spec. obiteljske medicine Ankica Kale Morinjka, liječnica koja je napisala knjigu o „ženi s dječjim kolicima“. Ne biografiju, već knjigu inspiriranu ženom čija pojava može ne ganuti samo kameno srce. Nije dr. Kale prenijela na papir preciznu priču o njoj već svoju fikciju ni ne sluteći koliko je zapravo pogodila brojne pojedinosti iz njenog života i kroz nju svojim sugrađanima, a dakako i mnogim drugima, približila prije svega temu suosjećanja, empatije, nažalost sve rjeđe pojave u društvu u kojem živimo no i Zadar, njegove ljude i atmosferu, sredinu u koju se, kako zna često reći – zaljubila.

            I ona kao i u uvodu, ne da da joj se pomogne. Ima gdje stanovati. Nije bez primanja. Neda pristup sebi. Ima strah od drugih da je ne pokradu. Zaustavlja ljude po ulici da joj donesu, kupe, daju nešto i gura po cijeli dan dječja kolica gradom Zadrom.

            Razmišljam o zadarskim beskučnicima. Kupujem i njihov časopis od prodavača na ulici: „Ulične svjetiljke“.

            Beskućnici dugo nisu bili u sustavu socijalne skrbi prepoznati kao zasebna korisnička skupina tek se 2011. godine navode u Zakonu o socijalnoj skrbi te ih se definira kao osobe koje nemaju  gdje stanovati, borave na javnom ili drugom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nemaju sredstava kojima bi mogli podmiriti potrebu stanovanja.

Riječi beskućnik nema ni u jednom hrvatskom zakonu, najteže ostvaruju temeljna ljudska prava, nemaju stalno mjesto boravka pa ne mogu dobiti isprave bez kojih pak ne mogu ostvariti sva ostala socijalna prava – istaknuo je Luka Mađerić iz vladina ureda za ljudska prava. U izmjenama zakona o socijalnoj skrbi, koje se pripremaju, beskućnici bi napokon trebali biti uvršteni u zakon kao posebna kategorija, dodao je Mađerić.

I dalje prevladavaju predrasude da su beskućnici alkoholičari, narkomani ili psihički bolesnici, a zapravo se ta situacija spletom nesretnih okolnosti može dogoditi svakomu, ispričao je splitski beskućnik Živko Kodru koji se nakon pet godina provedenih u Domovinskome ratu i nekoliko godina u tvrtki za razminiranje dobio otkaz.

Podatka o broju beskućnika u gradu Zadru nema. Kao da se u gradskim strukturama vlasti zatvaraju oba oka nad tim očitim problemom, i gura se taj kao i toliki drugi problemi pod tepih, dok su se strukture vlasti zabavile sobom. Foteljama… i čime sve ne. „Nek kuri vrime.“ Plača ide. A ljudi o kojima pišem i ukazujem na njih su i dalje na ulici, na zidićima, ispod podvožnjaka, mostića… leže na kartonima i čime sve ne… Što jedu? Piju? Jesu li bolesni?

Kako da vas ne zabole i duša i srce na sva ova pitanja, kojima se ne bave oni koji bi trebali, ako niti zbog i čega drugoga bar zbog plače koju primaju, da bi dali odgovore na ta i takva pitanja, našli rješenje za te i takve ljude, njihove sudbine. Plaćeni su za to, ako ih ništa ljudsko od sudbine tih ljudi ne dotiče.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.