Kada sam počela raditi s djecom, vjerovala sam da svako od njih nosi svoj mali svemir – satkan od znatiželje, nestašluka i beskrajne želje za otkrivanjem. Iskustvo me naučilo da nijedno dijete nije isto, ali tek me susret sa Sandrom natjerao da uistinu promijenim način na koji promatram dječji razvoj, komunikaciju i samu međuljudsku povezanost.
Sandro je imao četiri godine kada smo se upoznali. Ranije mu je bio dijagnosticiran Aspergerov sindrom, naziv koji se danas više ne koristi kao zasebna dijagnoza, već je dio poremećaja iz autističnog spektra. No vrlo brzo postalo mi je jasno da će mi ta dijagnoza reći mnogo manje od dječaka kojeg sam svakodnevno upoznavala. Na prvi pogled bio je poput mnogih svojih vršnjaka – živahan, znatiželjan i potpuno zaokupljen onime što ga zanima. Mogao je dugo slagati drvene kocke ili pažljivo poredati figurice životinja u savršeno ravne redove, pronalazeći u toj preciznosti mir koji je njemu bio sasvim prirodan. Dok su drugi tražili igru u kaosu, Sandro ju je pronalazio u redu.
Naučiti nečiji jezik
Prvih dana često sam imala osjećaj da na trenutke komuniciramo pomalo različitim jezicima.
Moji pozdravi, pitanja i pokušaji uključivanja u zajedničke aktivnosti nisu uvijek nailazili na odgovor kakav sam očekivala. Kontakt očima znao je izbivati, na svoje ime nije uvijek reagirao, a mnogo više od ljudi fascinirali su ga kotačići na autiću koji su se neumorno vrtjeli. Ili mala maketa vlaka uz koju smo u igri i razgovoru proveli sate.
Tada sam shvatila da problem nije u komunikaciji s djetetom, nego u mojim očekivanjima.
Umjesto da ga pokušavam dovesti u svoj svijet, odlučila sam zakoračiti u njegov.
Ako je želio još jednom složiti istu farmu, sjela bih pokraj njega. Ako bi ponavljao melodiju, pridružila bih mu se tihim pjevušenjem. Nisam pokušavala ubrzati njegov tempo ni mijenjati njegov način igre. Samo sam bila ondje.
Povjerenje se nije dogodilo odjednom. Raslo je polako, gotovo neprimjetno, kao što rastu sve važne stvari.
Najveći uspjesi često su nevidljivi
Postoje trenuci koje drugi možda ne bi ni primijetili, a meni su ostali duboko urezani u pamćenje.
Prvi put kada mi je utisnuo svoju omiljenu igračku u dlan. Prvi zagrljaj potaknut njegovom inicijativom. Kratak pogled kojim me usred igre potražio, a zatim veliki osmijeh. Isti onaj koji mi uvijek uputi kad se probudi.
Netko bi rekao da su to sitnice.
Za mene su bile potvrda da se između nas stvorilo ono što nijedna metoda rada ne može zamijeniti – odnos. U radu s djetetom iz autističnog spektra vrlo brzo naučite da napredak rijetko dolazi spektakularno. Češće se skriva u tihim pobjedama koje vide samo oni koji dovoljno dugo ostanu prisutni.
Kad je podražaja jednostavno previše
Naravno, bilo je i dana kada je sve postajalo preglasno.
Zvuk automobila s ulice, iznenadna promjena plana ili nova tkanina na majici mogli su biti dovoljni da Sandro izgubi osjećaj sigurnosti. Nekome izvana to je moglo izgledati kao izljev bijesa. Ja sam znala da je to bio njegov način da se nosi sa svijetom koji je ponekad bio preintenzivan za njegova osjetila.
Upravo me on naučio koliko je važno ne pitati: “Zašto se tako ponaša?”, nego: “Što mu je u ovom trenutku potrebno?”
Ponekad odgovor nije bio u riječima ni u uputama.
Ponekad je dovoljno bilo sjediti pokraj njega. Bez požurivanja. Bez ispravljanja. Samo biti prisutan.
Različitost nipošto nije nedostatak
Autistični spektar obuhvaća širok raspon različitih iskustava i osobnosti. Ne postoje dvije iste osobe na spektru, baš kao što ne postoje ni van njega.
Neka djeca teško podnose buku ili promjene, neka imaju iznimnu sposobnost usredotočenosti, neka svijet upoznaju kroz ponavljanje i rutinu. Ono što ih povezuje nije odsutnost emocija ili želje za odnosima, nego drugačiji način na koji doživljavaju i izražavaju ono što osjećaju.
Zato djecu s takvim razvojnim izazovima ne treba promatrati kroz ono što ne mogu (ili ne mogu odmah), nego kroz način na koji uče, vole i povezuju se. Kada prestanemo očekivati da budu poput svih drugih, otvara se prostor da ih doista upoznamo.
Volontiranje koje mijenja obje strane
Često se govori o tome koliko volontiranje znači djetetu. Rjeđe se govori o tome koliko promijeni osobu koja volontira.
Rad s djetetom iz autističnog spektra ne donosi velike, filmske trenutke. Donosi nešto mnogo vrjednije – sposobnost da usporimo, slušamo ponekad i bez riječi i naučimo cijeniti male pomake koji u svakodnevnoj užurbanosti ponekad ostanu neprimijećeni.
Takvo iskustvo razvija strpljenje koje se ne može naučiti iz knjiga, empatiju koja nije sažaljenje i otvorenost prema različitosti koja ostaje dugo nakon što volontiranje završi.
Za dijete, volonter može postati osoba uz koju će sigurnije istraživati svijet. Za volontera, dijete vrlo često postaje biće koje ga podsjeti da postoje bezbrojni načini na koje ljudi mogu komunicirati, učiti i pokazivati privrženost.
Lekcija koju nosim sa sobom
Kad danas pomislim na Sandra, ne sjećam se najprije njegove dijagnoze.
Sjećam se nasmiješenog dječaka koji mi je dao svoje povjerenje. Naših kreativnih rješenja. On me nije naučio samo kako raditi s djetetom iz autističnog spektra, već me podsjetio na to da ne postoji jedan ispravan način odrastanja, jedan ispravan način komunikacije ili jedan ispravan način gledanja na svijet.
Možda se jednog dana neće sjećati svih naših zajedničkih dana. Ja hoću. Ne zato što su bili spektakularni, nego zato što su me podsjetili da se najveće promjene često događaju tiho – onda kada pokušamo gledati svijet očima nekoga pored sebe tko ga vidi drukčije.
