Uliks Jamesa Joycea: Esej i analiza remek-djela

Odiseja jednog dana: Zašto je Joyceov ‘Uliks’ književni Mount Everest

Postoje knjige koje čitamo i postoje knjige koje nas mijenjaju. A onda postoji ‘Uliks’ Jamesa Joycea – književno djelo koje nije samo knjiga, već iskustvo, izazov i, za one koji ustraju, jedno od najdubljih putovanja u ljudsku svijest ikad zabilježenih. Objavljen 1922. godine, ovaj roman stoji kao monumentalni spomenik modernizma, djelo koje je razbilo sve dotadašnje narativne konvencije i postavilo nove temelje za književnost 20. stoljeća. Poput uspona na Mount Everest, čitanje ‘Uliksa’ zahtijeva pripremu, strpljenje i mentalnu izdržljivost, no pogled s vrha – uvid u složenost ljudskog postojanja sažet u jedan jedini dan – neusporediv je s bilo čime drugim.

Radnja romana naizgled je jednostavna: pratimo troje glavnih likova – Leopolda Blooma, Stephena Dedalusa i Molly Bloom – kroz njihove misli i kretanja Dublinom tijekom četvrtka, 16. lipnja 1904. godine. Taj datum, danas poznat kao Bloomsday, nije slučajan; to je dan kada je Joyce prvi put izašao sa svojom budućom suprugom, Norom Barnacle. No, ispod ove prozaične površine krije se složena struktura koja labavo, ali ingeniozno, preslikava Homerovu ‘Odiseju’. Joyce uzima antički ep o herojskom lutanju i primjenjuje ga na svakodnevicu modernog čovjeka, pretvarajući običnu šetnju gradom u mitsko putovanje, a reklamnog akvizitera u suvremenog Odiseja. Upravo u tom spoju trivijalnog i mitskog, tjelesnog i duhovnog, leži temeljna genijalnost ‘Uliksa’.

Glavni likovi: Sveta trojica dublinskog svemira

‘Uliks’ je prije svega roman likova, a njegova tri protagonista čine kompleksnu mrežu otuđenja, potrage i žudnje.

Leopold Bloom: Moderni Odisej bez kraljevstva

Leopold Bloom je srce i duša romana. On je naš Odisej, ali umjesto kralja Itake, on je sredovječni Židov, prodavač oglasa u katoličkom Dublinu. On je anti-junak u pravom smislu te riječi: progonjen sjećanjem na umrlog sina Rudyja, svjestan nevjere svoje supruge Molly, te vječno autsajder u društvu koje ga nikada u potpunosti ne prihvaća. Njegova odiseja nije putovanje preko opasnih mora, već kroz dublinske ulice, pubove, urede i groblja. Joyce nas kroz tehniku struje svijesti uvodi izravno u Bloomov um, koji je neprestano aktivan – ispunjen znatiželjom, suosjećanjem, sitnim brigama, znanstvenim trivijalnostima i dubokom ljudskošću. Bloom nije heroj po djelima, već po svojoj izdržljivosti, empatiji i unutarnjoj dobroti. On je utjelovljenje modernog čovjeka – otuđenog, ali neprekidno u potrazi za vezom i smislom u kaotičnom svijetu.

Stephen Dedalus: Telemah u potrazi za ocem

Ako je Bloom Odisej, Stephen Dedalus je njegov Telemah. Mladi, briljantni, ali arogantni i emocionalno paralizirani intelektualac, Stephen je Joyceov autoportret iz ranijeg romana ‘Portret umjetnika u mladosti’. U ‘Uliksu’ ga zatičemo u stanju duhovne krize. Progonjen krivnjom zbog smrti majke, čijoj samrtnoj postelji nije htio udovoljiti molitvom, Stephen se osjeća otuđenim od svoje obitelji, vjere i domovine. On je u potrazi za simboličnim ocem – duhovnim i intelektualnim mentorom koji bi mogao ispuniti prazninu koju je ostavio njegov biološki otac, Simon Dedalus. Njegovo lutanje Dublinom je intelektualna i filozofska potraga, ispunjena teološkim raspravama i književnim aluzijama. Susret Blooma i Stephena kasno u noći predstavlja klimaktičnu, iako dvosmislenu, točku romana – spajanje zrele, prizemljene humanosti i mladenačkog, apstraktnog intelekta.

Molly Bloom: Penelopa koja ne čeka

Marion ‘Molly’ Bloom, Bloomova supruga, fizički je uglavnom odsutna iz romana, prikovana za krevet. Međutim, njezina prisutnost prožima cijelo djelo, a njezina svijest dominira posljednjim, slavnim poglavljem. Molly je moderna Penelopa, ali ona ne čeka vjerno svog muža; ona ima ljubavnika i živi svoj život s nesputanom senzualnošću. Njezin završni monolog, osam ogromnih rečenica bez interpunkcije, jedan je od najpoznatijih i najhrabrijih odlomaka u povijesti književnosti. To je nefiltrirani tok misli, sjećanja, frustracija i žudnji – od mladosti na Gibraltaru do sadašnjeg trenutka u Dublinu. Molly je sila prirode, utjelovljenje zemlje, tijela i života. Njezin monolog, koji završava legendarnim afirmativnim ‘Yes I said yes I will Yes’, nije samo vrhunac romana, već i snažna, nesentimentalna himna životu u svoj njegovoj nesavršenoj, tjelesnoj slavi.

Teme i stil: Arhitektura jednog remek-djela

‘Uliks’ je roman koji je jednako poznat po onome *što* govori, kao i po onome *kako* to govori. Njegova tematska i stilska složenost su neraskidivo povezane.

Potraga, egzil i grad kao svemir

Središnje teme romana su potraga za identitetom i pripadanjem. Bloom traži sina, Stephen oca, a obojica traže neku vrstu duhovnog doma. Egzil, kako vanjski tako i unutarnji, ključan je osjećaj koji prožima likove. Bloom je egzilu zbog svog židovstva, Stephen zbog svog intelekta, a Molly zbog svoje izolacije u bračnom krevetu. Sam Joyce, pišući iz egzila, pretvara Dublin u mikrosvemir. Grad nije samo pozadina; on je živi organizam, lik za sebe, s vlastitim ritmom, zvukovima i mirisima. Joyceova topografska preciznost je legendarna – ‘Uliks’ je toliko detaljna mapa Dublina iz 1904. da je autor tvrdio kako bi se grad mogao rekonstruirati prema njegovoj knjizi da ikada bude uništen.

Revolucija stila: Struja svijesti i jezični vatromet

Ono što ‘Uliksa’ čini tako izazovnim i revolucionarnim jest njegov stil. Joyce je do savršenstva doveo tehniku struje svijesti, omogućujući čitatelju da izravno uroni u unutarnji svijet likova. Mi ne čitamo o tome što Bloom misli; mi čitamo njegove misli onako kako se one pojavljuju – necenzurirane, asocijativne, fragmentirane. No, Joyce se ne zaustavlja na tome. Svako od osamnaest poglavlja romana napisano je u drugačijem stilu, stvarajući ono što se naziva ‘stilističkim polimorfizmom’. Jedno poglavlje (‘Eol’) napisano je u stilu novinskih naslova, drugo (‘Kiklopi’) kao mješavina grubog pubskog razgovora i parodije na irske mitove, treće (‘Nausikaja’) kao parodija na jeftine ljubavne romane. Vrhunac ovog eksperimenta je poglavlje ‘Vola sunca’, koje prikazuje razvoj engleskog jezika od anglosaksonskih početaka do suvremenog slenga, paralelno s razvojem fetusa u maternici. Ovaj jezični vatromet čini ‘Uliksa’ ne samo romanom, već i enciklopedijom književnih stilova i mogućnosti jezika.

Osobni dojam: Uspon koji se isplati

Priznajem, prvi susret s ‘Uliksom’ može biti zastrašujući. Gustoća teksta, neprestane aluzije i stalne promjene stila djeluju kao neprobojan zid. Knjiga od čitatelja zahtijeva aktivan angažman, koncentraciju, a često i pomoć sekundarne literature. Međutim, ono što se događa kada probijete taj početni zid je čista književna magija. Trenutak kada shvatite da ne pratite samo radnju, već da doslovno ‘živite’ u glavama likova, da osjećate njihove sitne radosti, tjeskobe i nadanja, trenutak je duboke spoznaje. Humor u ‘Uliksu’ je zarazan, njegova tuga je opipljiva, a njegova empatija prema nesavršenim, ranjivim ljudima je beskrajna. Čitanje ovog romana nije pasivno primanje informacija; to je aktivno sudjelovanje u stvaranju smisla, slaganje mozaika iz fragmenata misli i događaja. Nagrada je osjećaj da ste dotaknuli nešto fundamentalno o ljudskom iskustvu – o tome kako mislimo, volimo, patimo i sanjamo.

Zaključak: Knjiga za cijeli život

‘Uliks’ Jamesa Joycea nije roman za jedno poslijepodne. To je knjiga za cijeli život, djelo kojem se vraćamo u različitim fazama života i svaki put u njemu pronalazimo nešto novo. To je djelo koje slavi obično, koje pronalazi ep u svakodnevici i koje nam pokazuje da je um svakog čovjeka, pa i onog najobičnijeg, beskrajan i čudesan svemir. Je li ‘Uliks’ za svakoga? Vjerojatno ne. Ali za svakog ozbiljnog čitatelja, za svakoga tko želi razumjeti granice i mogućnosti književnosti, i za svakoga tko je spreman uložiti trud u iskustvo koje će ga zauvijek promijeniti, ‘Uliks’ je nezaobilazna postaja. To je književni vrhunac s kojeg se pruža pogled na cjelokupni ljudski krajolik, sa svim njegovim ljepotama, proturječnostima i, na kraju, s jednim velikim, odjekujućim ‘Da’ životu.