Škabrnja – Vukovar – Srebrenica

18. studeni, dan studeni, kad se srce ledi, a pitanja fijuču kao metci. Zašto, susjedi, komšije? Zašto. Išli su zajedno na igranke. Igrali nogomet, košarku. Pili zajedno. Družili se. Zašto. Život ide svojim tokom, sjećanja žive. Oprostiti da, ljudski je praštati. Zaboraviti ne. Jer kako zaboraviti pokolj djece, nemoćne starčadi? Kako? Kako zaboraviti „Zaklanu Škabrnju – Vukovar“? Kako? Napisah poemu: „Ustani kada kažeš Vukovar“ i uistinu treba ustati kada se kaže Škabrnja, Vukovar, Srebrenica.

Još uvijek za mnoge nestale, a prošlo je 33 godine, ne zna se sudbina mnogih, ne zna im se grobno mjesto za upaliti svijeću, izmoliti OčeNaš. Oni koji znaju i nakon toliko godina šute. Ti ljudi su ukopani u njima. Oni su njihovi grobovi. Imaju li oni uopće ono ljudsko, kako žive s tim. Čovjek ponekad iznenadi i najkrvoločnije životinje, i ne potvrdi samo da je životinja već zvijer koje se groze najgroznije zvijeri.

Kada sam u Srebrenici, u Memorijalnome centru Potočari, promovirao poemu „Srebrenički kodirani kadrovi smrti“. U jednoj pauzi upitah jednoga mladića, Bošnjaka. Druže li se sa Srbima. Njihovom mladosti? Kaže: – Družimo. Razgovarate li o Srebrenica? – Ne! – Zašto, upitah: – Zato što se to za njih nije dogodilo. Nije se dogodila Srebrenica. Nema je u njihovim udžbenicima. U njihovoj nastavi. U njihovoj svijesti. Savjesti. Srbija i Srbi još uvijek se nisu suočili sa svojom poviješću, što govori i nedavni posjet Vučića u Dubrovnik. Za njega su Hrvati krivi za sve. Za Vukovar. Za Škabrnju, za rat…

Bolna sjećanja naviru. Iz sada već dostupnih dokumenata vidi se da su pojedine grupe „teritorijalaca“ više djelovali kao ”banda” nego kao vojska. Krivnja je do t.k.z., JNA, svi su oni bili pod njenom komandom. Bar su trebali biti. Divljanje te bande koju je nemoguće nazvati ljudima, a ni životinjama jer to ne čine ni najkrvoločnije životinje. Iz zapisnika i dokumenata izlaze jeziva svjedočanstva, vojnika „JNA“:

 „Teritorijalci su izdvojili četvoricu muškaraca iza kuće i streljali ih. Video sam i da su jednog starca udarili kundakom u glavu, on je hodao oko 20 metara onda ga je teritorijalac ranio iz AP u noge tako da je pao a onda ga ubio metkom u glavu. Čuo sam ali nisam video da su jednog pripadnika ZNG, iza neke kuće su ga streljali a onda mu odrezali uho.“

Jedan drugi svjedoči: „Gledao sam kada su izveli jednog muškarca i devojčicu (sigurno oca i kćer). Teritorijalac je rekao devojčici ”Gledaj kučko kako ti ubijam oca” i pucao je muškarcu u usta.“ … Izvornik, strojopis, latinica HR-HMDCDR, 2., kut. 299… – ovdje bih stao. Jer ovo dalje zgrozilo bi i najkrvoločnije zvijeri.

I u poemi „Srebrenički kodirani kadrovi smrti“ – napisah: „Nema zločinački naroda, zločin – zločinac ima ime, i po imenu ga treba suditi. A ideologe. Ideologiju. Mit. Mitomaniju???? „Svi Srbi u jednoj državi“? „Srpske zemlje? Što s tim?“ Što s političkim ludilom koje traje?

Poemu: „Ustani kada kažeš Vukovar“ završih riječima: „ Slobodo pjevaj u nama / Snagu nam daruj da gradimo ljubav… Tako bih završio i ovaj tekst. Završio ga u mislima. U sjećanjima… Sa upaljenom svijećom za poginule, stradale… nestale… one kojima se i dan danas za grob ne zna…

Ponoviti ću i još jednom reći, ne samo na ovaj dan: USTANI KADA KAŽEŠ ŠKABRNJA, VUKOVAR, SREBRENICA…